Na današnji dan, 31. maja 1992. godine, zvanično je počelo etničko čišćenje nesprskog stanovništva sa elementima genocida u Prijedoru i njegovoj okoloni. Rezultat je bio najmanje 3176 ubijenih, od čega je 102 djece, a za više stotina Prijedorčana se još uvijek traga. U nastavku pročitajte kolumnu Dragana Bursaća pisanu za web portal Al Jazeere Balkans koja podsjeća na Fikreta Hodžića, najtrofejnijeg bodybuildera u bivšoj Jugoslaviji.
Piše: DRAGAN BURSAĆ za Al Jazeera Balkans
Ovih dana kojekakvi se sumnjivci na silu napumpani i istetovirani, sve sa neofašističkim obilježjima šetkaju po Banjaluci. Skupila se balavurdija, ne bi li mišićima utjerala strah u kosti nesrbima.
Pa se valja prisjetiti i radi balavurdije i radi dobrih ljudi i radi samog sebe jednog čovjeka. Bildera, istinsku veličinu, kolosa krajiškog.
Nego, znate li ko je ovaj momak na fotografiji?
Vremena rajska trnopoljska
Ovo je Fikret Hodžić. Najbolji i najtrofejniji jugoslovenski bodibilder svih vremena. Trinaest puta šampion Jugoslavije, mediteranski šampion, vicešampion Evrope i treći na svijetu u srednjoj kategoriji.
Nije se Fikret udarao steroidima, niti je tetovirao kakve sumnjive simbole po svom torzu. Drugovao je sa veličinama poput Arnolda Švarcenegera. I onda je prije 43 godine, daleke 1975. godine u rodnom Trnopolju pokraj Prijedora osnovao prvi bodibilding klub u BiH, koji je nazvao, a kako bi i drugačije, nego „Partizan“.
Godinu dana poslije stigla je i prva titula.
Bila su to vremena iz bajke, kako često navodi njegova žena Suada Hodžić. Bila su to vremena velikog šampiona, „bildera sa osmijehom“, vremena jedna gromade ljudske koja se nije znala naljutiti, nije znala podići glas, vremena rajska trnopoljska za Fikreta, za Trnopolje, za Prijedor, za BiH i Jugoslaviju.
No, imao je Fikret Hodžić jednu manu. Nije bio agresivan, nije se dopingovao, nije bio u nekakvim sumnjivim krugovima…Ne, ništa slično tome. Fikret je slijepo, prostodušno, srdačno, naivno, dobroćudno i bezrezervno vjerovao ljudima. Svim ljudima. Ljudima bez obzira na boju kože ,vjeru i naciju. Pa je tako vjerovao da mu se ništa loše desiti neće u njegovom rodnom Trnopolju. Nikada!
Vrijeme pakla
Vjerovao je „bilder sa osmijehom“ i svojim komšijama. Nije ih zvao Srbi. Samo komšije, ljudi. I možda je mogao sa porodicom pobjeći, skriti se od zla, ali je Fikret sa ženom Suadom i dvoje maloljetne djece ostao u rodnom Trnopolju.
Vjerovao je u momke koji su mu tog 9. jula u prijepodnevnim satima naoružani upali u dvorište. Vjerovao im je i kada su mu rekli da se udalji od žene i djece.
Vjerovao im je do zadnjeg trena, do vrelog rafala, koji je jedan od ubica hladnokrvno, uz cerekanje sociopate sasuo u njegovo apolonsko tijelo.
Tog 9. jula 1992. godine četnici su ga ubili na kućnom pragu. Među njima je bilo i Hodžićevih sportskih učenika, članova Fikretovog bodibilding kluba.
Silne nagrade, trofeje, pehare, plakete i medalje su spalili. Valjda od životinjske bolesne ljubomore. Od pasjaluka su htjeli uništiti svaku memorabiliju koja bi ukazala na život heroja. Ali su se prije spaljivanja kuće odlučili na „herojsku“ pljačku opreme za bodibilding koju je ručno napravio veliki šampion. Ta oprema se dobrano poslije rata povlačila po Prijedoru.
A, onda su ženu Suadu zajedno sa dvoje istraumirane djece odveli u logor u tom istom, tada već strašnom Trnopolju. Pa su se u logoru raspitivali za kćerku mu Elvisu od 15 godina. Pa ju je majka Suada, pod nekakvim ćebadima krila i sakrila. Pa je onda u jednoj agoniji, žena nekako izašla iz logora, dva dana kasnije.
Pa je 11. jula 1992. godine Suada našla tijelo Fikreta Hodžića, umotala ga u deke i vratila se u logor. Pa je Suada sa djecom predeverala sve brige izbjegličke koje se predeverati mogu. I deverala bi ko zna koliko da legendarni Švarceneger nije poslao pismo u kojem se interesuje za porodicu svoga prijatelja Fikreta… Prođe život u deveranju.
A, šta je bilo sa tijelom Fikreta Hodžića? Ono je pronađeno tek u januaru 2009. u masovnoj grobnici, a Fikret je sahranjen tek 20. jula 2009. godine. Nakon 17 godina od ubistva, našao je smiraj. Pa je tako Fikret Hodžić upisan u crnu agendu zla, u kojoj stoji još 2.400 imena stanovnika samo Kozarca i okolnih sela, koje su četnici poubijali u par dana ljeta ‘92 na najmonstruozniji način.
Vrijeme zaborava
Danas po RS-u, hodaju nabildani klinci koji ništa ne znaju o ratu, pa ipak po sebi tetoviraju simbole kakve su imale ubice Fikretove.
I ta djeca ne znaju ama baš ništa o velikom, najvećem šampionu koji je sa Švarcenegerom drugovao, dok im ni roditelji nisu bili u planu. Šampionu koji je vjerovao u bratstvo i jedinstvo. Koji nije ljude dijelio po vjeri i naciji. I koji je za sve to „nagrađen“ smrtnim rafalom.
Par bodibilding klubova u BiH sjeti se velikog šampiona. Jedan bodibilding klub iz Sanskog Mosta nosi Fikretovo ime. Na godišnjicu pogibije Hodžića, koji je ukopan na šehidskom mezarju u Kozarcu, već nekoliko godina se u Trnopolju okupljaju njegove klupske kolege i mladi sportisti.
Sve ostalo i svi ostali, plivaju u zaboravu ponad Potkozarja. Ponad onog crnog Potkozarja, koje još urliče na hiljadama pobijenih Bošnjaka iz ljeta ‘92.
Sjetićete se u tom Potkozarju je nana Hava Tatarević u jednom danu ostala bez šest sinova i muža. U tom Potkozarju je ona Tomašica, najveća masovna grobnica Evrope, nakon Drugog svjetskog rata.
Pa se treba podsjetiti riječi Šefke Begović-Ličine, književnice iz Sandžaka, koja u svojoj poemi „Ne halalim ti junače“ između ostalog kaže:
„..Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz…“
Inače u paljevini i uništavanju, u ubistvu Fikreta Hodžića, ima jedna crta koja i danas stavlja sol na zasoljenu ranu. Sa osmijehom se prisjeća Suada svog dobroćudnog Kolosa, svog Titana sreće i kaže:
„Nažalost, nemamo ni jednu zajedničku fotografiju. Sve je izgorjelo.“
A, koliko ti dižeš na ‘benču’, junače?
Da se ne zaboravi i da ne izgori.
(1. februar 2018. godine)
