Dva minuta nakon što je Rade Paprica doveo Plave u vodstvo, počeo je show sudije Stojana Ilijevskog iz Skoplja, “najboljeg igrača Dinama” tog 29. februara 1984.
Piše: J. Mržljak
Među navijačima Željezničara i danas postoji žal zbog propuštene šanse u sezoni 1983-84, kada su Plavi imali titulu u rukama, ali su je prosto poklonili Crvenoj Zvezdi. Puleni Ivice Osima igrali su najbolji i najljepši fudbal, zabilježili nekoliko nezaboravnih pobjeda, no splet nesretnih okolnosti i sudijskih nepravdi je Baždarevića i drugove spriječio da ponove uspjeh “granitne ekipe” Milana Ribara iz 1972. Jedna od tih sudijskih krađa desila se posljednjeg dana februara 1984. godine, kada je Željo gostovao na Maksimiru.
Te sezone je klub s Grbavice na zimsku pauzu otišao plasiran na drugo mjesto, s bodom manje od jesenjeg prvaka Hajduka. Da je Željo spreman za titulu pokazao je start proljetne polusezone u februaru 1984. Nakon što su pobjedom nad domaćinom Veležom (boljim izvođenjem jedanaesteraca 4:2) drugi put uzastopno osvojili februarski Mostarski turnir, Plavi su odlično krenuli i u šampionatu. U derbiju 18. kola, 26. februara, Edin Bahtić je s dva gola na Grbavici srušio četvrtoplasiranu Rijeku (2:1).
Zbog završnice Evropskog prvenstva u Francuskoj, na koju je Jugoslavija otišla u infarktnoj završnici utakmice protiv Bugarske, proljetni dio šampionata igran je po ubrzanom ritmu, pa je već tri dana kasnije na programu bilo 19. kolo. Željo je gostovao na Maksimiru, kod ekipe Dinama, koja je proživljavala teške trenutke nakon odlaska trenera Miroslava Blaževića. Poslije osvajanja prvenstva i Kupa maršala Tita u prethodne dvije godine, legendarni “Ćiro” je šokirao navijače i šest dana prije starta šampionata u sezoni 1983-84 napustio Zagreb i otišao na klupu švicarskog Grasshopersa.
Šok su doživjeli i igrači, jer je Dinamo nakon 9. kola novog prvenstva držao posljednju poziciju. U međuvremenu je došlo do još jedne promjene na mjestu trenera: umjesto Blaževićevog nasljednika Rudija Belina kormilo je preuzeo Bugojanac Vlatko Marković. Novi trener je malo razdrmao ekipu, ali rezultati nisu bili onakvi kakve su očekivali navijači jednog od najboljih jugoslovenskih klubova. U proljetni dio šampionata su Modri ušli porazom od Slobode na Tušnju (2:3), što ih je bacilo na 16. mjesto, s istim brojem bodova (15) koliko je osvojio i pretposljednji Čelik.
Uprkos radnom danu, susret Dinama i Željezničara je 29. februara 1984. godine na Maksimiru privukao 20 hiljada gledalaca. Domaćin je tokom zimske pauze ostao bez dvojice važnih igrača: Zlatko Kranjčar je prešao u redove bečkog Rapida, dok je Marko Mlinarić obukao sivomaslinastu uniformu JNA. Na odsluženje vojnog roka je otišao i tadašnji prvi golman Zvonko Marić, umjesto kojeg je Dinamo doveo Željinu legendu Slobodana Janjuša. “Čobo” je debitovao za Modre u Tušnju, ali je meč protiv svog bivšeg kluba ipak odgledao s klupe.
Od početka utakmice bilo je jasno da fudbalere Želje interesira samo pobjeda. Ofanzivna igra Plavih nagrađena je u 13. minutu: Rade Paprica je odličnu akciju gostiju završio pogotkom (0:1). Dva minuta kasnije je počeo show sudije Stojana Ilijevskog iz Skoplja. On je Milomiru Odoviću, najmirnijem igraču Želje, iz “čista mira” dao žuti karton, a kada je “Oda” upitao “zašto”, skopski sudija mu je pokazao put u svlačionicu!? Međutim, i s igračem manje je Željo bolji, pa samo tri minuta nakon isključenja Odovića, Edin Ćurić matira Marijana Vlaka i povećava prednost Plavih (0:2).
Tek tada su fudbaleri Dinama konsolidovali svoje redove i u 30. minutu smanjili rezultat: kapiten Velimir Zajec je preciznim udarcem pogodio lijevi gornji ugao gola nemoćnog Dragana Škrbe (1:2). Na startu drugog poluvremena ponovo se u glavnoj ulozi našao sudija Ilijevski. Nakon teatralnog pada Stjepana Deverića u kaznenom prostoru Plavih dosudio je jedanaesterac, izazvavši smijeh, čak i zvižduke objektivne zagrebačke publike. Snješko Cerin je bio siguran izvođač jedanaesterca i Dinamo je stigao do nezasluženog izjednačenja (2:2).
Do kraja utakmice rezultat nije promijenjen. Željo je izgubio važan bod u trci za titulu, što je u svojoj izjavio naglasio i Vlatko Marković, trener Dinama (“Mi smo ti koji trebamo biti zadovoljni jednim bodom”), dok je Ivica Osim bio zadovoljan igrom, ali ne rezultatom i suđenjem. Na kraju su Plavi zaostali dva boda za prvakom Zvezdom, a duel na Maksimiru je bila jedna u nizu prokockanih prilika. Početkom septembra naredne godine (1985) desila se repriza lakrdije u susretu Dinama i Željezničara na Maksimiru, ponovo u režiji sudije iz Makedonije: Trajče Madžoski iz Prilepa u drugom poluvremenu je dosudio tri penala za Zagrepčane i poklonio im pobjedu (3:2)…
Dinamo – Željezničar 2:2 (1:2)
Zagreb, 29. februar 1984. Stadion Maksimir. Gledalaca 20.000. Vrijeme hladno i oblačno, teren težak za igru. Sudija: Stojan Ilijevski (Skoplje). Crveni karton: Odović (Željezničar).
Strijelci: 0:1 Paprica (13), 0:2 Ćurić (18), 1:2 Zajec (30), 2:2 Cerin (47).
DINAMO: Vlak, Bračun (Krnčević), Z. Cvetković, I. Hadžić, Zajec, Bogdan, D. Bošnjak, Munjaković, Cerin (Vabec), Deverić, B. Cvetković. Trener: Vlatko Marković.
ŽELJEZNIČAR: Škrba, Gutović, Baljić, Ćurić, Šabanadžović, Čilić, Bahtić, Odović, R. Paprica, Baždarević, Nikić. Trener: Ivica Osim.
