Sve se trese. Beogradska Štark Arena podrhtava pod nogama dvadeset i više hiljada ljudi. Na parket istrčavaju košarkaši u bijelim trenerkama i buka postaje zaglušujuća. Koncert zvižduka zatim je zamijenilo skandiranje. I uvrede. Gnusne uvrede.
Piše: Hajrudin PROLIĆ
Najviše otrovnih strijela poletjelo je u grudi Džanana Muse. U kratkom razgovoru nakon utakmice saznat ću da ga je strahovito pogodila ta atmosfera linča i činjenica da je bio primarna meta navijača Partizana.
Nekoliko dana ranije desila se tuča kakvu Euroliga ne pamti i sasvim sigurno su ti prizori meteža iz Wizink Centra dodatno naoštrili Beograđane, ali za onakav izljev mržnje, pogotovo prema reprezentativcu Bosne i Hercegovine, opravdanje ipak ne postoji.
Sve se desilo u trećem meču četvrtfinalne play-off serije koji je, kako će se na kraju ispostaviti, bio ključni. O svakom od tih pet susreta između Partizana i Reala može se napisati roman, ali treći je ipak bio krucijalni.
Trenutak u kojem je Nigel Williams-Goss ubacio tricu i utišao fanove svog bivšeg kluba u ogromnoj beogradskoj dvorani bio je “breaking point”.
Real je nakon toga napravio nešto što nikad nijedan tim nije u historiji Eurolige. Prošao na Final Four i pored poraza u dvije prethodne utakmice na svom terenu.
Peti i odlučujući susret ove serije koja je “probudila evropsku košarku”, kako je to napisala ugledna španska Marca, zapravo je ponudio scenario idealnim za opis cijele priče. Real je bio na konopcima, a Kevin Punter (28 poena) i društvo sposobni da i stolicu probace kroz koš. Sve je ulazilo beogradskoj ekipi, Kraljevi su disali na škrge.
Partizan je imao i vodstvo od 18 poena razlike, ali iskusni trenerski vuk Željko Obradović uporno je svoje igrače upozoravao izgovarajući četiri riječi: “To je Real Madrid”. Zna Žoc.
Suprotno narativu koji su navijači protivničkih klubova gajili, Real Madrid nije grupa razmaženih zvijezda. Ne. Da bi nosio taj bijeli dres sa krunom na grbu, moraš dole imati velika… Znate već šta. Španci to zovu cojones.
Još od vremena Juana Antonija Corbalana i Mirze Delibašića, madridski klub u evropskoj košarci je prepoznat kao kolektiv s karakterom. Ne postaješ gigant tako što glancaš imidž i jednostavno okupiš najbolje, creme de la creme. Za rezultate kakve je Real bilježio potrebno je mnogo više.
To “više” su Kraljevi demonstrirali u petoj utakmici serije. Kako je već poentirao kolega sa Sport kluba, bilo im je potrebno najbolje poluvrijeme sezone. I oni su ga isporučili. Pobjeda koja će se prepričavati.
Najefikasniji među Madriđanima bio je Džanan Musa sa 20 poena. Onaj isti čijim imenom su ispirali usta “navijači” u toj sramotnoj beogradskoj priredbi na tribinama Štark Arene. A on je ispao gospodin.
“Čestitam Partizanu na nevjerovatnoj sezoni”, rekao je Musa, između ostalog, nakon pete utakmice.
Pronašao je svoju luku. Konačno. Neuspješne epizode u NBA ligi i istanbulskom Efesu probudile su sumnje u nekada zlatnog kadeta Starog kontinenta, ali njega su zapravo samo ojačale.
U Breoganu je zatim pokazao od čega je napravljen. Vidjeli su to i skauti madridskog tima, prepoznao ga je Pablo Laso. Materijal za Real. Tamo ga ipak neće voditi Laso, ali novi trener Chus Mateo nije imao problem prepisati od učitelja i dati Bišćaninu odriješene ruke.
Rezultat je evidentan. Real ide na Final Four, sada sa nevjerovatnim samopouzdanjem kojim može cijelu sezonu pretvoriti u bajku, a Džanan Musa se vraća u Kaunas. Litvanski grad u kojem je s kadetskom reprezentacijom BiH već ispisao jednu bajku. Mjesto na kojem je postao princ evropske košarke. Vraća se kao kralj. Da nas ponovo sve učini ponosnim.
