Goran Ivanišević, jedan od najboljih tenisera svoje generacije i prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, novi je gost treće emisije treće sezone serijala „(Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem“.
Poznat po svojim nevjerojatnim servisima i borbenom duhu na terenu, tu strast prenio je i u kasnijoj trenerskoj karijeri o kojoj je, uz ostale teme, govorio u emisiji. O počecima na Firulama, Novaku Đokoviću, odlasku u Australiju i čuvenom Wimbledonu 2001. godine, samo su neke od tema koje su otvorili voditelj Slaven Bilić i Goran Ivanišević u prvom dijelu razgovora poznate emisije koja se emitira na Arena Sport kanalima.
Goran Ivanišević, poznati teniser koji je prošao put od splitskih Firula do Wimbledona, jedan je od rijetkih profesionalnih sportista koji su u oba segmenta karijere – igračkom i trenerskom – ostavili dubok trag u sportskom svijetu. Bio je trener Novaka Đokovića, jednog od najboljih tenisera svih vremena, ali i Elene Rybakine, sedme teniserke svijeta sa kojom je kratko sarađivao. Na početku razgovora sa Slavenom Bilićem osvrnuo se upravo na to razdoblje i odluku da se povuče iz njezinog tima.
“Sad sam malo opet na prisilnom odmoru ili – na burzi… Malo je bilo čudno… Neću puno pričati o tome, ali mogu reći da je to jedna malo tužna i čudna priča. Nju smatram, i prije što sam joj postao trener, bar za mene uvjerljivo najboljom teniserkom na svijetu. I najljepše igra, najjednostavnije igra i zbilja sam uživao. Nažalost, neke stvari izvan terena su se dogodile koje nisam mogao kontrolisati i nisam želio biti dio toga i dio te priče i onda sam odlučio da se najbolje povući. Želim joj sve najbolje u karijeri”, započeo je Ivanišević.
Govoreći o trenerskom iskustvu, istaknuo je kako je uvijek vjerovao da može biti dobar trener, imao je oko sebe ljude od kojih je mogao učiti od malih nogu, kasnije od svojih trenera. Međutim, trebao se dogoditi određeni period nakon igračke karijere, kako je naglasio, četiri-pet godina „ničega“ da sam sebi dokaže da je spreman na to i da krene u tome smjeru.
„Nekako je sve ispalo dobro kada je krenulo sa Čilićem…i njegovo osvajanje Grand Slama, US Open, poslije toga Berdych, pa Raonić i onda krema, šlag kako bi rekli, najveći teniser svih vremena. Pet godina bilo je burno, bilo je interesantno, bilo je nevjerojatno“, istaknuo je Ivanišević za period kada je bio trener Novaka Đokovića.
Na Bilićevo pitanje kako trener u tenisu može „promijeniti“ udarac jednom Đokoviću koji je najbolji teniser na svijetu i jedan od najvećih sportista na svijetu, kako ga „uvjeri“, Ivanišević je odgovorio kako je on malo drugačiji tip trenera.
„Tenis je individualni sport. U stvari, gladijatorski sport, samo nema kontakta. I tu svaki dan moraš biti na 300%. Nitko te ne pita za zdravlje, nitko te ne pita jel’ ti se da. I kada dođeš kod jednoga takvoga genijalca, mislim, Novak je genijalac jer njemu što je danas bilo dobro, sutra više nije. Sutra moramo sve ponovno. Mora biti bolje, uvijek se traži nešto bolje. Nisam za to da mu se mora nešto mijenjati. Iz onoga što imaš moraš uspjeti napraviti najbolje moguće“, otkrio je Ivanišević.
Dao je i svoje viđenje zašto su najbolji – najbolji.
„Zašto su najbolji najbolji?! Zašto je Federer bio najbolji, zašto je Novak bio najbolji?! I on je čovjek od krvi i mesa. I sam je rekao, prije svakog meča ga boli želudac, nervozan je u meču, ali to ja vidim. U momentu tačno vidiš da će onog drugog pojesti nervoza. Njega ne pojede nervoza. On je uvijek na svom nivou i on ispliva. Zato i je najbolji. Zato postoji ta rang lista ljudi koji se bolje nose sa nervozom, koji se bolje nose sa pritiskom, koji se bolje nose sa tim stvarima. On je takav, u 100.000 godina se rodi jedan takav“, rekao je Ivanišević, koji je potom dodao:
„On je imao ovu dvojicu koji su gurali jedan drugoga. Roger i Rafa jedan od drugoga su napravili bolje igrače. To je bio jedan trokut od njih trojice koji su vukli jedan drugoga. Prvo su bila ova dvojica i onda je od nigdje došao jedan momak, kojega znam od četrnaeste godine i pomutio im je cijelu tu zapadnjačku teoriju. Sve im je palo u vodu.”
Osvrnuvši se na pet godina rada sa velikanom tenisa Novakom Đokovićem, usporedio je to sa treniranjem Real Madrida u fudbalu.
“Kada me zvao, kao da te zove Real Madrid i pita te hoćeš doći. Mislim, već sam u Madridu. Nisam uzeo ni kofere. Javit ću doma, u Madridu sam. On je institucija i meni sama ta činjenica što je on mene zvao…”, otkrio je Ivanišević.
Ivanišević je podijelio i svoju tenisku priču, odrastanje u Splitu i prve korake na Firulama, gdje je razvijao ljubav prema sportu. Bilić ga je pitao kako to da je onda, u osamdesetima, uz ostale popularne sportove u Splitu odabrao upravo tenis na Firulama.
„Zato što sam tamo rođen. Tamo mi je dida živio na Zenti, na POŠK-u sam naučio plivati, tamo sam odrastao… Otac mi je igrao tenis, kod babe i dide sam provodio cijelo ljeto i tenis mi je bio tri metra pješke. Mislim da sam izabrao pravi sport. Tenis je prva ljubav, to je… Čim sam uzeo taj reket… “, otkrio je emotivni Ivanišević.
Posebno je istaknuo nevjerojatan uspjeh splitskog kluba, koji je dao čak pet igrača u Top 10 svjetskog tenisa.
“To je svjetsko čudo. Imaš Marija Ančića, Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Matu Pavića, mene, Jelenu Kostanić, Petru Martić… pet igrača u prvih 10 iz jednog kluba sa onih pet, šest terena. Mislim, taj klub je u stvari trebao biti jedan muzej”, iskren je Ivanišević.
Najveći utjecaj na njega u to vrijeme imao je otac Srđan koji je ostavio posao univerzitetskog profesora kako bi se posvetio sinovoj karijeri. Rekao mu je: „Ti si u svom poslu bolji nego što sam ja u svome…“
Bilić ga je pitao je li u to vrijeme osjetio odgovornost, teret na leđima da je budućnost obitelji na njemu s obzirom na to da je tenis skup sport, otac mu je žrtvovao karijeru, prodali su stan, a sestra mu se razboljela kada je imao 17 godina.
„Pa da… Otišao sam u Australiju s tim avionom bez novaca, bez ičega, bez plana. A opcija neuspjeha nije postojala. U mojoj glavi nije bilo ni za zaokružiti da neću ne uspjeti. Morao sam uspjeti. To je bilo, jednostavno, za sestru. Trebalo je novaca za liječenje… Nekako kao da nisam mislio na sebe. Da sam možda mislio na sebe možda i ne bih uspio. Jednostavno to je bilo to. Misija sestra, misija spašavanja nečega, njenog zdravlja. Došao sam u tu Australiju i sve je krenulo. Moj život se tamo totalno promijenio”, ispričao je Ivanišević.
Neizostavna tema bila je i Wimbledon 2001. godine kada je kao 125. igrač svijeta stigao do titule. Prisjetio se ključnih trenutaka i nevjerojatne priče o kiši koja ga je spasila u polufinalu protiv Henmana.
“Moram reći da me spasila kiša. Kada je bio prekid, jednostavno je bio bolji od mene, nisam znao što da radim i ta kiša je došla. Nije slučajno došla. Došla je sa ciljem. Došla je baš u tom trenutku. Znao sam taj dan kad se nismo vratili na teren, kada je došao Alan Mills i rekao – momci, idete doma, sutra nastavljamo. Znao sam da je to to. Rekao sam treneru – to je to, dobivamo… Bio sam sve bolji, a on je bio sve gori”, rekao je Ivanišević.
Plazma Sportske igre mladih, najveća evropska amaterska sportska manifestacija za djecu i mlade, kao vlasnici i nositelji prava emisije (Ne)uspjeh prvaka, nakon Stanića i Džombe, kroz saradnju sa Slavenom Bilićem nastavljaju graditi još jednu platformu koja će inspirisati mlade generacije. Drugi dio razgovora sa Goranom Ivaniševićem pogledajte 31. marta na Arena Sport 1 kanalu od 20:00 sati.
