Ismar Gorčić je bivši profesionalni bosanskohercegovački teniser, sada je aktuelni selektor ženske teniske reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Predsjednik je GPTCA za Bosnu i Hercegovinu. U septembru ponovo pravi kurs gdje naši stručnjaci mogu dobiti diplomu, prije nekoliko godina je doveo eminentna imena, a sada želi da dođe Goran Ivanišević ili neki trener koji radi sa igračima iz Top 10. U razgovoru za Sport Centar govorio je o igračima koje trenira, bosanskohercegovačkom tenisu i o tome da li je skup sport, svojoj karijeri, a na kraju je naglasio ko su za njega najbolji teniseri na svijetu.
Na početku je spomenuo imena koje trenira.
“Trener tenisa sam u Sarajevu. Između ostalih, treniram Nermana Fatića, Deu Herdželaš, Suanu Tucaković, Tarika Bajrovića, ATP i WTA igrače. Radim u Hotonju na teniskim terenima. Imaju 4 zemljana vanjska terena, 2 dvorane – zemlja, 1 dvorana beton, teretana. Također, postoje 3 apartmana za igrače koji dolaze van Sarajeva. Trenutno su tu 3 igrača iz Dubaia, 1 sa Kipra i 2 igrača iz Italije. Treniram oko 25 tenisera od trinaest godina do seniora”, kazao je Gorčić.
Osvrnuo se na aktuelno stanje tenisa u Bosni i Hercegovini.
“U Bosni i Hercegovini kao maloj državi bez teniske kulture i tradicije imamo neke rezultate. Pošto država i ne ulaže u ovaj sport. Nemamo ni nacionalni teniski centar gdje bi mogli svi reprezentativci da treniraju. Većinom roditelji snose troškove ili ako neki igrač napravi rezultat, onda se nagradi. Nemamo razvijen sistem kako da djeca od 16 ili 17 godina nastave igrati tenis jer se kod nas bave svi sportom do 18 godine i kraj. I ne pokušaju da budu profesionalci, a prestanu. Recimo, sada u Srbiji imaju nekoliko sedmica zaredom turnira uz fond 15.000 eura, a mi imamo 5 – i to samo muški, tek jedan ženski. Kod njih svake sedmice je muško-ženski turnir. Žao mi je samo što imamo dosta djece koje i igraju dobar tenis, ali nemamo ni juniorskih turnira puno u Bosni i Hercegovini”, potcrtao je Gorčić.
Osvrnuo se i na svoju karijeru.
“Što se tiče moje karijere, najviše mi je žao što sam se razišao sa bratom. On se 2006. godine vratio u Bosnu i Hercegovinu, a ja ostao u Italiji kod Alberta Castellanija. Brat je bio sve: menadžer, trener, organizator i podrška. Također, moja rana operacija ramena 2006. mi je promjenila karijeru, jer sam 2007. sa 24 godine počeo da treniram Nermana i Neiru Fatić. Osim toga, upisao sam i Fakultet za sport i tjelesni odgoj. Od tada sam se održavao, hajmo reći, bio 500 na ATP listi, igrao za reprezentaciju i radio kao trener. Nisam bio posvećen svojoj karijeri koliko sam trebao. Poslije toga su slijedile dvije operacije koljena i tu je bio kraj moje karijere. Žao mi je jer sam sa 20 nepunih godima bio 450 na svijetu i 300 u dublu bez ičije podrške. Samo od brata i majke. Iskreno, mislim da nisam bio prvi igrač iz Sarajeva koji se počeo bavit profi tenisom. Možda bih dogurao i do top 100. Imao sam neke sjajne pobjede”, zaključio je Gorčić.
