Trener Zrinjskog Igor Štimac smatra da se njegovim dolaskom u Mostar ekipa branioca naslova prvaka Bosne i Hercegovine pronašla i da u nadolazećem periodu može samo rasti.
“Jako sam zadovoljan, premda ne u potpunosti, ali mi je silno drago da je vrijedan trud i rad polako počeo davati ploda.
Navijači gledaju Zrinjski kakvog žele, jer mi smo tu radi njih. Postoji jasan balans u ekipi, kristalno je jasna ideja o igri s loptom u nogama i bez nje. Velika zahvala igračima na radnoj etici, želji i volji”, rekao je Štimac u razgovoru za Fenu.
Po dolasku u Mostar, na početku augusta, sve je djelovalo “kao med i mlijeko”.
Tada je najviše bilo govora o tome kako je Zrinjski za trenera dobio veliko ime, no ubrzo je opet temom postala igra, odnosno nezadovoljstvo navijača koje se već neko vrijeme vuče…
“Nogomet se igra radi navijača, s tim da je puno lakše baviti se komentarima s tribina.
Na terenu je sve teže. Imam trenersko ime i karizmu, a osim toga, ako ću samo o tome razmišljati, izostat će fokus s ekipe. Ne volim populiste, dodvoravanje, ja sam za iskren i pošten rad”, naglasio je on.
Klimav početak
Pa ipak, nakon “klimavog” početka, stvari su legle na svoje. U tom kontekstu, zadovoljan je dosad učinjenim.
“Zrinjski u odnosu na mjesec i po ranije ima jasne konture – definirane tandeme naprijed i nazad, u centrali standardizirane igrače, vidi se način dolaska prema golu i jasna ideja realizacije.
Ekipa se pronašla. Može samo rasti. Imamo doduše prevelik broj igrača, tako da nije lako raditi i rekao sam im: ‘Svi ne možete igrati, ali i minuta koji dobijete može biti presudna za konačni cilj'”, govori Štimac.
Ističe kako je pri kreiranju popisa igrača za nastup u ligaškoj fazi Konferencijske lige izrazio namjeru da Zrinjski zaigra s mladošću i energijom, WWin ligu BiH etiketirao je izjednačenom, a pritisak je, kaže, za njega praktički nepostojeći.
“Ja sam s tim raskrstio u životu. Našao sam svoj mir s Bogom. Napravim maksimalno koliko mogu, s ljubavlju radim, sve iznad toga prepuštam Bogu.
Nogomet je blagoslov, mladi ljudi osiguraju egzistenciju kroz zabavu i igru. To treba prigrliti, ne nanositi sebi pritisak, jer to nosi blokadu pri kreaciji. Pod pritiskom se ne mogu realizirati velike stvari”, kaže on.
Drži da pred igrače treba stavljati neugodne situacije koje će im otvoriti put rasta, jer u situacijama u kojima imaju komfor – gubi se intenzitet. Zbog toga su, kako kaže, njihovi treninzi puni natjecanja, interesantni su i zabavni.
Publika voli intenzitet, agresiju…
Bez imalo lažne skromnosti za svoj dolazak ističe da je u Zrinjski “došla dodatna vrijednost”, primjećuje da “ipak nije došao bilo ko” te da je sa sobom donio sklonost prema posebnoj vrsti nogometa.
“Ja već dugi niz godina gledam isključivo englesku ligu, pogledam tek još pokoji tradicionalni derbi iz ostalih liga. Volim intenzivan nogomet, koji ‘zaveže’ gledatelje za TV ekran.
Nogomet evoluira, svake se godine mijenja i nemoguće je uspoređivati Pelea Maradonu i Messija – jer Pele i Maradona su igrali protiv odbrana kojima je bilo dozvoljeno ‘ubiti igrača’, dok je Messi toliko zaštićen da ga ne smiješ pogledati.
Ono što mi se nije sviđalo, to da se skakuće oko igrača s loptom, sada nestaje. Publika voli udarac, intenzitet, agresiju, okomitost”, naglašava trener Zrinjskog.
U tom kontekstu, ima i svoje omiljene igrače.
“Iz mog vremena to su Zvone Boban, Alen Bokšić koji bi i danas bio moderan, Davor Šuker kao golgeter koji se rijetko rađa.
Svi su oni napravili velike karijere, kao i Žuti (Robert Prosinečki, op. a.) koji je da nije bilo ozljeda mogao i bolje proći. Generacija iza nas – Modrić, Perišić, Srna – koliko nastupa, kakav kult smo napravili.
Hrvatska može mirno spavati – zacementirana je utvrda koju ne može ništa poremetiti”, dodaje on.
Hajduk bolna tačka
Ipak, Igor Štimac u priči o hrvatskom nogometu ima i jednu bolnu tačku. Hajduk.
“Jednom je Zdravko (Mamić) rekao da u meni više bijele nego u njemu modre krvi – zato me se bojao. I zato me ta tema boli jer se loše radi, a oči se zatvaraju.
Desetine miliona eura se odlijevaju na užasne igrače i funkcionere, a ljubav i dalje jača kad su u pitanju tribine. Izgleda da mi u Splitu i Dalmaciju volimo ulogu žrtve.
Bogu hvala da sam ‘gusar s Neretve’ pa sam kad sam došao u Hajduk rekao: ‘Mi smo favoriti’. U Hajduku sada već nakon trećeg kola ove sezone traže alibi, 20 godina se traži krivac van svoje kuće”, priča Štimac.
A tačno prije 20 godina, Hajduk je zadnji put slavio. Sa Štimcem na klupi, s koje je deset kola prije kraja sezone smijenjen Blaž Slišković. Štimac je tada ‘uskočio’ s pozicije sportskog direktora Hajduka…
“Da je Hajduk prošle sezone napravio što sam ja tada, smijenio Gattusa deset kola prije kraja, bio bi prvak. Jer bez obzira na to što su držali prvo mjesto, bilo je jasno da s tim trenerom neće biti prvi.
Moja ljubav prema Blažu nema mjere, kao i poštovanje, ali ekipu sam ja stvarao, i kad sam ja mijenjao trenera, ja sam otišao do Blaža.
Težak korak
Ali ljubav na jednu, a posao na drugu stranu. Ja sam se u tim trenucima ponio odgovorno i napravio težak korak. Iz perspektive tadašnjih finansija i obveza, nije imalo smisla tražiti trenera sa strane i ulaziti u obavezu, a ja sam i poznavao igrače.
To je bilo odgovorno ponašanje. S Blažom se rado vidim, on je jedan od razloga moje ljubavi prema Hajduku”, kaže Štimac.
Ipak, s Bakom se po dolasku u Mostar još nije vidio, ali ima to u planu.
“Svakako ću naći vremena. Po dolasku su me ‘uhvatile’ utakmice. Tek sam jedan dan otišao do kuće. Kad se malo stabiliziramo, svakako ću naći vremena za kavu s dobrim ljudima”, zaključio je trener Zrinjskog.
