Dok se autobus sa košarkaškim reprezentativcima BiH u ponedjeljak navečer šuljao kroz mračne ulice Botevgrada, bugarskog mjesta koje još uvijek spava u osamdesetim godinama, selektor Vedran Bosnić je vjerovatno pomislio: “Ovo moramo dobiti”. Bez trunke sumnje u svoje momke.
Zmajevi su bili na pragu rekorda, nudila se prilika da pobijede u šest utakmica zaredom po prvi put u historiji nacionalnog tima. Željeli su i godinu zaključiti bez poraza, ali najvažnije je bilo otvoriti kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo perfektnim omjerom od 2-0.
Nekoliko dana ranije fantastičnim comebackom nakon minusa od 14 poena razlike, na parketu ispunjene Skenderije, savladali su Češku (97:90). Bosnić sigurno nije strahovao od nekog prepuštanja euforiji nakon tog trijumfa, jer to se ovoj ekipi ne može desiti. Jedino se mogao pribojavati klasičnih bugarskih provokacija i grubosti na koje će sudije ponekad “domaćinski” zažmiriti. Ali selektor je znao i da smo jednostavno bolji.
Odigrali smo skoro rutinski, čak i kada su Bugari udarili najjače što mogu te serijom 9-0 smanjili na 70:76, djelovalo je da bh. košarkaši drže sve pod kontrolom. Trebalo je samo da ispoštuju ono što je postalo trademark košarkaške reprezentacije – ostave srce na terenu. Kvalitet će već isplivati.
Pobjeda od 75:85 za kraj uspješne godine ponudila je i junaka utakmice, Miralema Halilovića. Ne samo zbog toga što je Bugarima utrpao 21 poen, uključujući onaj divni alley-oop na asistenciju Džanana Muse, već onoga što je kapiten Zmajeva rekao na press-konferenciji poslije meča u Areni Botevgrad. Na pitanje odakle crpi tu silnu energiju kad igra u dresu “svetinje”, popularni Miki je odgovorio:
“Pa igramo za svoj nacionalni tim. Energija je uvijek tu. Zglob sam malo izvrnuo, ali nisam ni pomislio da izađem. Ne igra se svaki dan za reprezentaciju, tu se igra iz ljubavi i uvijek se nađe energije”.
To je Miralem Halilović. Ta rečenica. To je on. Il Capitano.
Kapitensku rolu naslijedio je od svog Tuzlaka, Elmedina Kikanovića. Imao se na koga ugledati, Kiki je slika lidera i patriote.
Halilović je prošao tešku školu, karakter ojačao u olujama karijere prožete trnjem i odricanjem. Od igrača koji je bio prekrižen u Zagrebu došao je do epiteta najboljeg košarkaša hrvatskog prvenstva kao član Šibenika. Never give up.
Nekadašnja nada Slobode još u ranoj fazi karijere pozivan je u reprezentaciju, ali zapravo do 2018. godine nije dobijao pravu priliku među Zmajevima. Minute na kapaljku. Garbage time, rekli bi Amerikanci.
Napravio je i određenu pauzu u nacionalnom timu, da bi ga se prije tri i po godine sjetio Duško Vujošević, tadašnji selektor BiH. Mogao je i prije, s obzirom da je Miki uveliko bio najbolji igrač druge francuske lige kao košarkaš Orleansa kada je crnogorski stručnjak preuzeo našu reprezentaciju.
No, bolje ikad nego nikad, a Vujošević je, kao veliki košarkaški gospodin, priznao grešku (“žao mi je što ga nisam zvao ranije”) te Halilovića označio igračem utakmice u pobjedi nad Belgijom (72:70) u Skenderiji.
Potpuni procvat karijere i nagradu za sve što je prošao Miki ostvaruje posljednjih nekoliko godina. Živi u elitnom dijelu Pariza (negdje u komšiluku je i Messi) sa porodicom, igra za jedan od najboljih francuskih klubova Metropolitans 92, gdje ga trenira trofejni francuski selektor Vincent Collet.
Sav taj komfor života u “gradu svjetlosti” ostavlja kad stigne poziv Vedrana Bosnića, s kojim ima savršenu komunikaciju i čija je produžena ruka na parketu. Dolazi da podere koljena i zglobove za svoju domovinu, ali i da prenese lekciju mlađim reprezentativcima kako se trebaju ponašati kada nose dres državnog tima.
Daleko je Halilović od autoriteta čelične ruke. Ne, to tako jednostavno ne funkcioniše u ovoj ekipi, pogotovo jer je Miki zapravo jako duhovit tip, a ne komandir. On je stariji brat. Osoba kakva oni sutra žele postati. Osoba koja postavlja primjer.
Nedavno nakon preuzimanja kapitenske trake, poslije pobjede u Latviji (61:62), prema svjedočenju dugogodišnjeg fizioterapeuta reprezentacije Elvira Bijedića, ostao je Halilović sa ostatkom staffa da očisti svlačionicu. Tako je shvatio svoju ulogu i odgovornost. I to mogu vidjeti mlađi igrači, prepisati obrazac ponašanja.
Kada su stariji igrači u nekoj ekipi skloni izlascima u kafane prije utakmice, šta možete očekivati od njihovih nasljednika? Kada vam je kapiten Miralem Halilović, priča je potpuno drugačija. Tada znate šta trebate dati ekipi i čega se trebate odreći, a nagrada će sama doći. Dobit ćete priliku postati nešto što vrijedi više od bilo kojeg trofeja. Ponos države.