Poznata je činjenica da se u Bosni o ljudima govori afirmativno tek onda kada oni više nisu među živima. Nekako, kao da nam je lakše riječi hvale i priznanja napisati ili izgovoriti o onima koji nisu više tu. A to zaista nije ni pošteno ni korektno, jer svakom čovjeku prijaju riječi pohvale. Ne one lažne, neiskrene ili poltronske, nego one koje su utemeljenje i proteklim vremenom potvrđene. Jer, zaista je lijepo za života znati da je tvoj trud prepoznat, a ti kao pozitivna ličnost pohvaljen i priznat.
(Piše: Sead ZUBANOVIĆ)
Ivica Osim je za života u svojim intervjuima, mnogo puta spominjao svog tri godine starijeg druga i klupskog kapitena Mišu Smajlovića. Legendarni Švabo nije krio da je on mnogim dječacima bio uzor, a njemu otvorio vrata Želje i presudno uticao na njegovu fudbalsku karijeru. U tom vremenu Mišo je bio neprikosnoveno glavni igrač u timu i autoritet čija je riječ imala veliku težinu.
Osim tu činjenicu nikada nije krio, a Smajlović opet nikada nije ni spomenuo veoma važnu podršku koju je on Švabi tada nesebično pružao. Ko zna koliko puta je na ramenima navijača sa stadiona odnesen do kućnih vrata ovaj vrsni strijelac 241. gola koji je sabrao 400. nastupa u plavom dresu. U sezoni 1962/1963. godine je, sa 18 golova bio prvi strijelac fudbalskog prvenstva tadašnje Jugoslavije za čiju je reprezentaciju nastupio četiri puta. Bilo je to, važno je napomenuti, vrijeme kada je bio pravi podvig i prići selekciji od igrača velike četvorke. Zbog elegancije u igri nazvaše ga “gospodin u kopačkama”.
Tek sa napunjenih 28 godina, kako su nalagali tadašnji fudbalski propisi, otišao je u belgijiski Anderlecht gdje je nakon sezone i po igranja povrijedio koljeno. Nastupao je, poslije oporavka, nešto malo vremena za ljubljansku Olimpiju i zenički Čelik. Po završetku igračke karijere u tri navrata je bio trener i jedan put direktor svog Želje.
Uz klub koji je za vrijeme agresije, bio protjeran sa Grbavice, proveo je teške godine trenirajući pod granatama preostale fudbalere, većinom odraslije dječake, po sarajevskim školskim salama u zaista nemogućim uslovima. Jedan je od onih pojedinaca koji nisu dozvolili da, u tom bremenitom vremenu, dođe do doslovnog gašenje FK Željezničar!
Vodio je selekciju U-21 Bosne i Hercegovine 1998. godine, a od 2000. do 2002. i A reprezentaciju naše domovine. U zasluženu penziju je otišao sa mjesta uposlenika Nogometnog saveza BiH, gdje je njegovo iskustvo dalo nemjerljiv doprinos napretku ovog sporta. Šta je to što je Dragu, Mišu Smajlovića činilo drugačijim od drugih? Prije svega to je skromnost i dobrodušnost koja ga je krasila. Ne ona lažna, lahko prozirna, nego ona iskrena koja se skupa sa odgojem stiče i nosi iz porodice.
Bio sam svjedokom neprijatnoj situaciji kada jedan trener, čiji je tim poražen, a utakmica se igrala na stadionu Koševo u tek oslobođenom Sarajevu, vrijeđa i psuje Željinog šefa struke, iz samo njemu poznatog razloga.
Veliki gospodin, onakav kakav je bio i u kopačkama, Mišo Smajlović nije ni promijenio izraz lica. Onako baš dostojanstveno, podnio je psovke i uvrede i niti jednim gestom nije pokazao da one do njega dopiru.
Prisjetio sam se one narodne poslovice, da se na muci poznaju junaci, dok sam kao i mnogi drugi posmatrao staloženo, viteško ponašanje te ljudske veličine. Provokator je, na kraju ostao sam, zbunjen i poražen u blatu izgovorenih uvreda upućenih čovjeku kojem on nije bio ni do koljena, u svakom životnom pogledu.
Njegova vedrina, obavezni osmjeh i roditeljski odnos prema momcima koje je trenirao, bili su, a nažalost i ostali rijetka pojava na nogometnim terenima. Ljubav sa kojom je obavljao svoj poziv, odvajala ga je od ogromne većine trenera.
Pedagog i drug, autoritet i prijatelj, šef i uzor, to sve zajedno malo ko je mogao spojiti u jedno poput njega. Jer, optimizam je bio njegovo prirodno stanje. Žalosno je danas gledati fudbalere kako simuliraju da su povrijeđeni i traže slobodan udarac valjajući se po terenu, poslije navodnog kontakta sa protivničkim igračem kojeg skoro da nije ni bilo.
Tegobno je, isto tako, vidjeti kada ti mladi ljudi lažu da je njihovo pravo da izvedu aut, a čitav stadion zna da nije tako. A, šta tek reći na činjenicu da su mnogi treneri, čiji je zadatak da preduprijede takvo loše ponašanje, umjesto toga, spremni uvijek objasniti svojim pulenima kako protivnika onesposobiti gaženjem kramponima po stopalu ili udarcem laktom u tijelo ili lice, a da to sudija ne primijeti.
Mišo Smajlović generacijama fudbalera i trenera koje dolaze mora biti primjer, jer je prvo uvijek bio čovjek, pa gospodin, pa fudbaler, pa pedagog, a poslije i sve ono ostalo što ljude razdvaja od ne ljudi! Ne bi bilo pošteno da jedan njegov savjet, na kraju, ne podijelim sa drugima. Rekao mi je ovako:
“Stanovao sam blizu stadiona. Na završetku karijere, poslije oproštajnog meča, navijači su me doslovno na ramenima odnijeli kući. Bila je to nedjelja, a u ponedeljak ujutro je jedan od onih koji su me dan prije tako nosili, prošao bez pozdrava pored mene, a znao sam da me vidio. Shvatio sam da je popularnost veoma prolazna i da se od nje ne živi. Iz tog razloga svakog mladog čovjeka, za koga sam znao da je zaradio neki novac, uvijek bih napominjao da odmah nastoji riješiti stambeno pitanje jer je to jedan od najvećih životnih prioriteta. Pare i slava dođu, ali i odu veoma brzo.“
Eto, to je bila priča o jednom rijetko primjernom sportašu čiju karijeru, a ni život, nisu obilježili propali brakovi, alkohol, žene sumnjivog morala i afere, nego odgovoran rad, porodični život, poštenje i dostojanstvo!
