Svima nam se povraća. Od javnosti do sportskih novinara. Svjedočimo još jednoj mučnoj predstavi u režiji Nogometnog saveza BiH, izboru selektora A reprezentacije.
Rijetke su bile situacije u kojima sve nije podsjećalo na opskurni reality show, očito je da posljednjih godina ljudi koji sebe nazivaju fudbalskim radnicima ne mogu na normalan i civilizovan način odrediti novog šefa stručnog štaba nacionalnog tima, kao što to već rade u ostalim evropskim zemljama. Ovog puta, čini se, posebno je bljutava ta porcija odugovlačenja i vuci-potegni prepucavanja preko medija.
Razlog je jednostavan. Izbor selektora nije mogao doći u gori trenutak. Tačnije, odvija se u periodu tokom kojeg se očekuje primopredaja vlasti u NSBiH. Stoga se sve i pretvorilo u neukusni obračun odlazećeg predsjednika Saveza Elvedina Begića (koji je trenutno u tehničkom mandatu) i njegovog nasljednika u ovoj udobnoj fotelji Vice Zeljkovića.
Riječ je o dva različita profila koja imaju i nekoliko zajedničkih karakteristika. Jedna od njih je svakako činjenica da do vlastitih pozicija nisu došli zato što su sposobniji od drugih.
Streloviti uspon Elvedina Dine Begića na sami vrh bh. fudbala počeo je prije devet godina, kada je sasvim slučajno ušao u tadašnji Komitet za normalizaciju NSBiH. Sretna zvijezda pogodila ga je pravo u čelo, ušao je kao posljednji član u to tijelo, zaduženo da Savezu vrati pristojan status u okvirima UEFA i FIFA. Na tom mjestu je trebao biti Said Fazlagić iz Olimpijskog komiteta BiH, ali u posljednji trenutak je odustao iz banalog razloga, a upražnjenu stolicu u Komitetu zauzeo je Begić.
Uz druženja sa ostalim članovima Komiteta posebno se dopao predsjedavajućem Ivici Osimu, koji će kasnije postati najzaslužniji što je Begić imenovan predsjednikom NSBiH. Znamo kako je poslije Begić to vratio Osimu.
U narednih osam godina aktuelni predsjednik suvereno je vladao bh. fudbalom. Nakon što je shvatio kako stvari funkcionišu, relativno brzo je klijentelističkim metodama uspostavio kontrolu nad Izvršnim odborom NSBiH, ključnim tijelom naše državne nogometne asocijacije.
Članovima IO je završavao razne usluge, od onih najbanalnijih (poput besplatnih ulaznica) do kompleksnih, kao što je pomoć u zataškavanju afera. Zauzvrat je dobio beskompromisnu lojalnost. Zatim je uspostavio famozni princip “jednoglasnih odluka”. O čemu se zapravo radi?
Begić se često hvalio tim jedinstvom unutar Izvršnog odbora, ali je činjenica da su veoma rijetko odluke donošene jednoglasno. U prvom krugu (kada je potrebna dvotrećinska većina) zapravo bi rezultat glasanja bio “mješovit”, ali dogovor je bio da se onda u drugom krugom jednostavno proglasi “pobjeda” opcije koja je dobila više ruku u prvom krugu, a da se u javnost potom izađe sa informacijom da je sve prošlo jednoglasno.
Zbog čega se tako radilo? Zato da UEFA i FIFA ponovo ne bi reagovale suspenzijom ukoliko bi došle do saznanja da neke odluke “zapinju” zbog različitog glasanja između članova iz dva različita entitetska saveza, odnosno zbog nečega što miriše na politiku. Begić je to dobro znao kada je kreirao izmjene Statuta kojima je uveo treću “komponentu” tako što je iskopao novi rov i izazvao dodatne podjele između kantonalnih i “županijskih” (neustavni termin) saveza.
Niko od predstavnika hrvatskog ili srpskog naroda u NSBiH nije znao šta se sprema, niti tražio od Begića da tako nešto učini. On to i nije uradio zbog njih. Već zbog sebe. Dodatno je segmentirao Izvršni odbor kako bi se lakše izazivale blokade i kako bi onda na scenu stupio – Odbor za posredovanje. Na čijem je čelu, pogađate, Elvedin Begić kao počasni predsjednik.
Cijeli mehanizam imao je priliku isprobati već sada, kada se bira selektor. Populistički je gurnuo u vatru Sergeja Barbareza (veliko je pitanje koliko zaista i sam vjeruje da Mostarac može biti dobar selektor u svom prvom trenerskom angažmanu), samo kako bi imao kandidata na čijoj strani je javnost zbog velike prošlosti u dresu reprezentacije i koji bi, kao takav, mogao poslužiti za opravdavanje “bošnjačkog nacionalnog interesa”. Što je zapravo priča za malu djecu.
Begić je ustvari poput nekih naših političara koji galame da su ultra patriote, a kasnije državu rasprodaju po najnižim cijenama zarad ličnih ciljeva. Klasika.
Blokada Izvršnog odbora u ovom trenutku mu savršeno odgovara kako bi pokazao da i dalje pomjera određene poluge te da će i nakon primopredaje predsjedničke fotelje zadržati određenu moć unutar Saveza.
Njegov nasljednik, a odnedavno očito i rival, Vico Zeljković itekako mu je pomogao u tome. Protiv svoje volje. Može se reći da ga je Begić, kojeg neki bivši i sadašnji uposlenici NSBiH nazivaju “spletkarošem sa viškom slobodnog vremena”, na određeni način i nasamario.
No, sestrić Milorada Dodika sam je kriv. Kao predsjednik Fudbalskog saveza RS i jedan od članova IO NSBiH odlučio je potencirati Ivayla Peteva kao najozbiljnijeg kandidata za selektora, i pored činjenice da se radi o treneru upitnih vještina. Sem toga, reakcije običnih ljudi su burne, domaća javnost i struka ogorčeni činjenicom da se Bugarin uopšte pominje kao opcija za prvog stratega reprezentacije. I pored svega toga, Zeljković je pomislio da nasilu može progurati Peteva do samog kraja, odnosno do selektorskog kormila.
Time je samo olakšao posao Begiću. Koji sada sa sigurne distance (ne želi uopšte sudjelovati u radu Stručne komisije jer zna da će biti nadglasan), pokriven živim zidom od figura Emira Spahića i Sergeja Barbareza, zagorčava život Zeljkoviću i njegovim poslušnicima u IO NSBiH. Što se predsjednik FSRS više ljuti i razmahuje, zapravo više tone u živo blato koje mu je priredio njegov oponent.
Može se reći i da je Zeljković naivno vjerovao da će mu Begić prepustiti potpunu kontrolu nad izborom selektora, jer je on njemu dozvolio da sebi prišije titulu počasnog predsjednika (što je dojučerašnji čelnik Borca lako mogao zaustaviti preko “svojih ljudi” u Skupštini). Sada zna da se Begiću ne može vjerovati, da se poslužimo svima dobro poznatom poslovicom – ni kada darove nosi. Ali kasno je shvatio.
Nažalost, ovo je vjerovatno tek početak surovog obračuna. Zeljković, koji dosad ničim nije pokazao da je bolji od svog (skorog) prethodnika, prijeti da će oduzeti Begiću počasnu titulu, ali mogao bi se itekako načekati, pogotovo ako aktuelni predsjednik zaista zadrži određenu moć unutar NSBiH. Zasad mu dobro ide.
S druge strane, Elvedin Begić će sada pokušati prizvati oluju koju je svih ovih godina zapravo uspješno izbjegavao – reakciju UEFA i FIFA. Koje nikad neće nešto poduzeti zbog onog što piše u Statutu, već samo ako se odlučivanje prema političkoj maketi primijeni u praksi. Blokade po nacionalnim linijama u tijelima Saveza upravo mogu biti uvodne stranice tog scenarija. Ako dosad niste shvatili, Begić je već zapalio vatru i počeo plesati oko plamena, oblaci se polako gomilaju…
Dakle, čini se da najružnije scene ovog okršaja dvojice odraslih muškaraca sa viškom infantilnih osobina tek predstoje.
A šta ćemo mi, koji bismo samo da gledamo fudbal i reprezentaciju? Ako može, tek jednu sitnicu. Da izaberemo čestitog trenera za selektora.
