Najuspješniji goraždanski atletičar, najbolji maratonaca u BiH Emir Hastor nedavno je dobio priznanja za ostvarene vrhunske sportske rezultate u 2023. godini.
Plaketu mu je najprije dodijelila Vlada FBiH i Ministarstvo kulture i sporta FBiH, a potom je u Kaknju učinio to i Sportski savez BiH na 79. izboru najuspješnijih sportista i sportskih ekipa u BiH. Bez dvojbe, Emir Hastor jedan je najuspješnijih bh. sportista čiji rezultati, ali i način života, mogu poslužiti kao inspiriracija hiljadama drugih. Već godinama nosi titulu prvaka BiH. U proteklih pet godina u grad na Drini donio je 140 medalja sa svih nadmetanja. U razgovoru za Sport Centar govorio je o svojim počecima, otkrio je kako je zavolio ovaj sport, a naglasio je najbolje rezultate, ali i podršku koju ima od svog grada.
Možete li na početku reći od kada se bavite atletikom?
Čitav svoj život sam u sportu. Sedam godina trčim, ali posljednjih pet sam na nekom drugom nivou.
Kako je počela cijela priča, šta je presudio?
Prije sedam godina sam sasvim slučajno upoznao Zaima Šumana koji je moj trener. Na prvu, dogodila se ljubav između mene i trčanja tako da sam nastavio. Iako nisam ni sanjao da ću napraviti dobre rezultate.
Jesu li počeci bili teški?
Sada je mnogo teže. Na početku su to bili lagano treninzi prilagođeni mojim fizičkim sposobnostima. Treniralo se 3 ili 4 puta sedmično po nekih 60 minuta. Kako napredujete sve je teže i teže.
Kako se kasnije kretala vaša karijera?
Iskren da budem, dvije godine sam trčao, a nisam osvojio niti jedno odličje. Onda su počele dolaziti medalje i maštanje da možda jednog dana postanem prvak BiH u nekoj od atletskih disciplina. U posljednje tri godine sam trostruki šampion naše zemlje u maratonu, jednom u polumaratonu i jednom na 10.000 metara na stazi. Sigurno da su najdraže titule državnog prvaka u ovim disciplinama. Samo ću reći da sam u posljednjih pet godina u svoj grad donio preko 140 medalja sa gotovo svih takmičenja na kojima sam se pojavio.
Je li vam neked bili teško i je li bilo dana kada ste razmišljali da odustanete?
Izuzetno je teško biti na ovom nivou. Morate se mnogo toga odreći, trebate raditi i biti disciplinovani. U dugoprugaškom trčanju je to još zahtjevnije nego što izgleda. Ustanete, trčiti, odmorite, opet trčite i – tako u krug. Naravno, ima dana kada pomislite da treba odustati. Znate i sami da nam uslovi u BiH nisu dobri za sportiste. Pored toga imamo i privatni život koji zahtijeva mnogo toga od nas. Dakako, teško je sve to iskombinovati, ali se borimo. Previše je nepravde u našoj BiH. To nas malo po malo uništava.
Možete li nam ispričati neku anegdotu koja vam se desila prilikom trke?
Svaka trka je priča za sebe. Recimo, prije četiri godine na prvenstvu u Zenici trčim disciplinu steeplechas. Prilikom preskakanja vodene prepreke nagazio sam na preponu i noga je proklizala – upao sam u vodu na glavu. Srećom, nisam se povrijedio, ali skok je bio za čistu desetku. Da se skakalo u bazen, sigurno bih dobio najbolje ocjene. Hvala Bogu, završio sam trku bez posljedica.
Gdje vam je bilo najteže trčati, a gdje bilo najugodnije i zbog čega?
Najteža trka mi je bila 2022. godine na Sarajevskom maratonu. Teški vremenski uslovi, vreli sarajevski asfalt. Što bi mi trkači rekli – bilo je ‘milion stepeni’. Teško vrijeme brzo troši vaš organizam tako da sam se od 25. kilometra borio samo da preživm i da dođem do cilja – što sam na kraju i uspio. Završio sam kao drugoplasirani, iza momka iz Kenije. Najbolja trka koju sam trčao je bio Berlinski maraton prošle godine. Našao sam se među 50.000 takmičara i bio sam na startu sa najvećim maratoncima na svijetu. Rame uz rame. Organizacija samog maratona, navijači, osvježenje – sve je bilo savršeno.
Kako vas doživljavaju u vašem rodnom gradu Goraždu, cijene li vaše sjajne rezultate?
Gotovo da ne mogu proći ulicama grada da mi neko ne čestita. Moji sugrađani me itekako poštuju i imaju veliki respekt prema ovome što radim. Klub ima podrško od grada i kantona, a podrška prema meni lično je priča za sebe. Mislim da bi trebali mnogo više poštovati moje rezultate i način na koji ja promovišem svoj grad i kanton. Bude tu jednom godišnje prijem i finansijska podrška, ali većina političara i ne čestita na svim moji medaljama i priznanjima. Srećom, uvijek ima izuzetaka i hvala im na tome.
Hoćemo li vas gledati jednoga dana na Olimpijadi?
Što se tiče norme za Olimijske igre – daleko smo od nje. Ipak, olimpijski maraton ove godine u Parizu će otvoriti vrata i maratoncima koji nemaju normu. Postoje mogućnosti da se nađem među tim trkačima, što bi sigurno bio najveći moj uspjeh. Nisam neko ko odustaje tako da je sve moguće.
