Fudbaler sa bogatim iskustvom kako u Premijer ligi, tako i širom svijeta, Eldar Hasanović, podijelio je svoju priču i trenutke provedene u svijetu fudbala te o završetku karijere u ekskluzivnom intervju za naš portal.
Krenimo sa početkom vaše karijere. Kako biste opisali svoje početne korake u fudbalu i kakav je bio vaš put od mladih dana do profesionalnih klubova?
Od SP u Americi 1994. koje smo nekim čudom imali priliku gledati, od tad mi je jedina bitna igračka bila lopta. Igralo se stalno i svugdje, sa bilo kakvom vrstom lopte. Sa osam godina sam počeo trenirati u malom lokalnom klubu Biser pa sam poslije prešao u školu fudbala Selekt. Sve vrijeme trener mi je bio Kemo Demirovski, odličan trener za mlađe uzraste koji i danas radi sa djecom. On mi je usadio volju i želju za treningom kao i disciplinu koja je poslije sa odrastanjem iskreno malo i popustila. U pionirima me uzeo za ruku i odveo u Želju na insistiranje trenera Ise Ahmetovića i te godine smo bili prvaci države. Kao mlađi junior gdje me trenirao Ismet Štilić otišao sam u Slovačku, u Žilinu, tadašnjeg prvaka Slovačke i potpisao na 4 godine. Trener je bio sjajni Pavel Vrba koji me dosta onako simpatisao, ali je nakon pola godine otisao i nekako se to poklopilo i sa mojim problemima sa povredama i nakon 2 godine sam raskinuo ugovor i vratio se kući. Moram reći da je kod mene sve nekako išlo po redu, ali je eto taj prelaz u prvi tim ipak bio pretežak, malo zbog nezrelosti, malo zbog nostalgije. Inače, Žilina je pružala sve uslove za napredak, uslove koje klubovi u BiH i danas ne mogu pružiti, ali eto nisam ih iskoristio kako treba.
Igrali ste na različitim pozicijama, sa akcentom na sredinu terena. Možete li nam reći kako ste se prilagođavali različitim ulogama na terenu i je li neka pozicija posebno obilježila vašu karijeru?
Pa činjenica je da sam igrao na više pozicija kroz karijeru. Neki treneri su me gledali kao ofanzivnog veznog, neki kao defanzivnog, nekad sam popunjavao mjesto stopera. Pored mnogo nedostataka koje sam imao u svojoj igri mislim da sam ipak imao tu fudbalsku i taktiču inteligenciju i mogao sam se prilagoditi na različite zahtjeve, a bio sam i timski igrač i to su treneri prepoznavali. Kad si mlađi uvijek želiš igrati bliže golu pa onda shvatiš da nisi brz, okretan, da ne igraš najbolje između linija, da nemaš neki šut i onda prilagođavaš svoju igru, mijenjaš je. Najugodnije sam se osjećao kao zadnji vezni u paru s nekim dinamičnijim, agresivnijim gdje ću ja ostati da osiguram i organizujem. U Kini sam recimo pola godine igrao ‘desetku’ ali sam trčao 12 km i vraćao se u svojih 16 stalno, ekipa je to zahtjevala. Kada bih počinjao opet karijeru tražio bih da igram isključivo stopera. To su prava gospoda.
Kroz bogatu karijeru, imali ste priliku igrati za mnogo klubova širom svijeta. Postoji li neki klub ili trenutak koji se posebno izdvaja u vašem sjećanju?
Igrao sam za 13 klubova u 7 država. Previše za ozbiljnog igrača reklo bi se. U suštini mi je svugdje bilo lijepo. Naravno da mi je u Želji bilo najljepše jer je ipak to moj klub i tu sam imao želju ostati čitavu karijeru, ali u drugu ruku drago mi je i da sam imao šansu igrati u različitim dijelovima svijeta. Nekako sam uvijek bio u klubovima koji se bore za nešto, ili za titulu ili za opstanak pa sam recimo bio i prvak sa Željom, ali i ispadao iz lige ili su se klubovi gasili. Rijetko kad je bila neka sredina.
Sa obzirom na vašu vezu sa Željezničarom, možete li podijeliti neke od najdražih trenutaka koje ste doživjeli igrajući za ovaj klub?
Ja sam se nekako u Želju vratio na mala vrata, došao sam na probu i Amar Osim me ostavio i dao mi šansu koju vjerovatno nijedan drugi trener ne bi. Kroz Želju sam igrački sazrio jer sam došao dok su još tu bili Zajko Zeba, Bešlija, Bekrić, a na kraju kad sam odlazio bio sam jedan od iskusnijih. Naravno da se izdvaja ta titula 2013.godine kao možda najbitniji momenat vremena provedenog u Želji. U to vrijeme je nekako normalno bilo da se boriš za titulu, za kup, da ne izgubiš po 15, 16 utakmica. Imao sam sreću da postignem gol na derbiju na Grbavici što je vjerovatno vrhunac osjećaja koji možeš doživjeti kao fudbaler Želje, totalna ekstaza. Nažalost, taj smo derbi izgubili. Ta sezona 2014/15 mi je vjerovatno najdraža i tu sam i doživio najveće razočarenje u karijeri jer nismo uspjeli osvojiti titulu. Mislim da je za svakog Željovca ta ekipa posebna jer je uvijek u ekipi bilo 5, 6 igrača iz naše škole, Hadžiahmetović, Bajić, Memija, Ćolić, Sadiković, Beganović pa i Turković koji je ulazio, sve su to djeca sa šljake. Imali smo šansu da dobijemo derbi i osvojimo titulu, ali završeno je 0-0 i to mi je sigurno najteži momenat u karijeri, teži od svih otkaza i povreda. Nikad nisam pregledao tu utakmicu ponovo jer sam smatrao da sam mogao puno više.
Osim za Željezničar, igrali ste i za druge klubove u Bosni i Hercegovini. Kako biste opisali iskustvo igranja u Premijer ligi BiH i koji su vam bili najveći izazovi u domaćem prvenstvu?
Recimo, meni je prvi klub u PL kao profesionalcu bio Velež. S 20 godina sam došao tu i taj klub i grad su mi prirasli srcu. Bio sam jedan od rijetkih igrača sa strane koji su igrali. Stara garda Zaimović, Velagić, Škaljić, Kajtaz, Kodro, Kadrić, mogu slobodno reći da sam za tih par mjeseci s njima dosta naučio i očvrsnuo, ali i vrlo brzo shvatio šta me čeka u PL. Poslije Želje i odlaska u inostranstvo, svaki moj povratak u BH klubove je bio privremen. Ja sam uživao igrati vani i onda sam s našim klubovima uvijek dogovarao neke kratkoročne ugovore da bih mogao što prije opet ići u inostranstvo, tako da nisam nigdje ni ostavljao neki bitan trag. Teško se fokusirati samo na fudbal u PL. Klubovi su uvijek u nekom problemu, uvijek je neka tenzija, uslovi su godinama bili loši čak i za igrati, a da ne pričamo o uslovima za trening. Izazov je izboriti se sa svim tim stvarima, izdići se i iskoristiti potencijal koji igrač ima.
Igrali ste za sve mlade selekcije Bosne i Hercegovine. Kako su ti nastupi utjecali na vašu igru i na koji način su vam pomogli u razvoju kao nogometaša?
Istina, prošao sam sve omladinske selekcije od U15 do U21. Moj vrhunac bio je u U17 selekciji, gdje sam bio kapiten u generaciji sa Handžićem, Haurdićem, Mićom Stevanovićem, Šovšićem. Kasnije su nam se u U19 priključili Višća, Kvesić, Bilbija. Već tada sam počeo gubiti kontinuitet, da bih za U21 odigrao samo 2 utakmice. Naravno, lijepo je igrati za reprezentaciju. Tu osjetiš posebno poštovanje, svi cijene reprezentativce, stalno si u izlogu, ali opet, biti u omladinskim reprezentativnim selekcijama ne znači ništa ako to sve ne potvrdiš kroz seniorski fudbal. Ja sam dobar primjer za to. U sportu je samo bitan kontinuitet i rast iz dana u dan. Višća, recimo, nije bio s nama u kadetima, u juniorima je igrao beka, ali on nikada nije odustao, nije se pobunio, vjerovao je u sebe i zato je postao najbolje krilo u Turskoj i u BiH reprezentaciji.
Kada pogledate svoju karijeru, postoji li neki poseban trenutak ili dostignuće koje biste istakli kao najznačajnije?
Već sam naglasio da su postojali određeni trenuci koji su za mene bili značajni i koji će zauvijek ostati urezani u mojoj memoriji. Međutim, vjerujem da je moje najveće dostignuće to što sam kroz fudbal stekao mnogo prijatelja. Mislim da je vrlo mali broj ljudi koji bi mogli reći loše stvari o meni u smislu da sam bio loš suigrač, pokvaren ili ulizica. Također, fudbal mi je pružio priliku da putujem svijetom, upoznam različite kulture i uživam u životu onako kako sam želio, do srži.
Što planirate raditi nakon završetka fudbalske karijere? Vidite li se u fudbalskom svijetu ili imate druge profesionalne ciljeve?
Planiram ostati u fudbalu jer je to polje koje poznajem i posao u kojem uživam. Ove godine planiram polagati ispit za agente, koji je FIFA uvela prošle godine, i nadam se dobijanju zvanične menadžerske licence. Uvijek mi je želja bila raditi s igračima na taj način, brinuti o njihovim karijerama i pomoći im da izvuku maksimum iz sebe.
Nedavno ste objavili vijest o završetku svoje fudbalske karijere. Kako se osjećate nakon završetka ovog važnog poglavlja u životu?
Nedavno sam objavio kraj karijere. Ta ideja postoji već par mjeseci nakon što sam završio avanturu na Maldivima. Nekako sam zadnjih godina imao dosta problema sa povredama i malo sam se zasitio vraćati iz povreda stalno. Ja sam tip igrača koji je morao biti na 100% svaki dan da bih doprinosio igri, i kad je to već postalo nemoguće, odlučio sam da se povučem. Za sad je penzija ok, vidjet ćemo u budućnosti. Sigurno mi fali biti fudbaler, ali čovjek se na sve navikne.
Na kraju, imate li poruku ili savjet za mlade igrače koji sanjaju o profesionalnoj nogometnoj karijeri?
Savjet mladim igračima je da sanjaju jer tako sve počinje, ali da se onda “ubiju” od posla da bi te snove ostvarili. Sanjajte golove, asistencije, ljubav navijača, trofeje, a ne skupe automobile. Mladi igrači moraju biti gladni uspjeha, ne smiju izgubiti dječiji takmičarski duh jer je to srž svega. Profesionalizam je surov, prolaznost, otkazi, na te stvari će, nažalost, naučiti, ali nikad ne bi trebali odustati od ljubavi prema samoj igri. Bez opuštanja, nijednog momenta se ne smiju opustiti. Seniorski fudbal je zahtjevan, svaki dan, svaki trening je bitan. Talenat je bitan, talenat je osnova, ali konzistentnost ostvaruje snove.
