Danas, 11. jula, navršava se 30 godina od genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, njene okoline i svega onoga što je trebalo da bude “Zaštićena zona Ujedinjenih nacija”.
Iako je genocid u Srebrenici počeo i prije tog 11. jula 1995. godine, i iako su zločini počinjeni tog jula 1995. godine samo kulminacija genocidnih namjera agresora, zločinaca i krvoloka iz cijele Bosne i Hercegovine još od 1992. godine, današnji dan je ostao prepoznat kao Dan sjećanjana žrtve genocida u Srebrenici.
U krvavom pohodu bosanskih Srba prije 30 godina je počinjen najveći zločin na tlu Evrope još od završetka Drugog svjetskog rata. U samo nekoliko dana ubijene su 8372 osobe, a vrlo važno je istaknuti da taj broj nije konačan. Također je važno istaknuti da u genocidu počinjenom 11. jula 1995. godine nisu ubijani samo Srebreničani, već i Bratunčani, Zvorničani, Višegrađani, Fočaci, Vlaseničani, Žepljani, i svi oni iz istočne Bosne koji su spašavajući vlastite živote još od 1992. godine svoje utočište našli u Srebrenici. A sami zločini tog jula 1995. godine počinjeni su i po 100 kilometara daleko od Srebrenice. Žrtve su nalažene u primarnim, sekundarnim, pa čak i tercijarnim masovnim grobnicama. Preko 1500 žrtava još uvijek nije pronađeno i čeka da pronađe svoj vječni smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima.
O zločincima ne treba mnogo govoriti. O njima je dovoljno rečeno pred sudovima širom kugle Zemaljske. Stotine osuđenih na nekoliko hiljada godina zatvora zbirno. A to je vrlo mali dio direktnih i indirektnih izvršioca genocida. Veliki je broj onih koji još uvijek nisu izašli pred lice pravde.
Ono o čemu se mora govoriti jeste uloga “međunarodne zajednice”, svih onih koji su se zaklinjali “nikad više” nakon Drugog svjetskog rata i svih onih “čuvara civilizacijskih vrijednosti”. Iako su Bošnjaci u Srebrenici imali njihovu zaštitu i podršku, ona je ostala mrtvo slovo na papiru i vječiti podsjetnik koliko grozna može biti izdaja ljudskog roda.
Upravo zbog svega navedenog naša najveća, ljudska, civilizacijska obaveza jeste ne zaboraviti genocid u Srebrenici, sjećati se svakog dana, a ne samo 11. jula, naučiti prijeko potrebne lekcije i ono naučeno, kao i istinu, prenositi širom svijeta i s generacije na generaciju. Samo tako se možemo boriti protiv negiranja i veličanja genocida koje je ljudsko dno koje nismo mogli ni da zamislimo, samo tako možemo spriječiti neki novi genocid i samo tako će hiljade žrtava onog srebreničkog imati svoj potpuni mir.
Danas će u Memorijalnom centru u Potočarima biti ukopano sedam žrtava genocida u Srebrenici. To su: Dvojica mladića, Avdić Senajid i Mujić Hariz, obojica rođeni 1976. godine. Imali su samo 19 godina kada su im prekinuti snovi, mladost i životi. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnim grobnicama, premještanim da bi se sakrili tragovi zločina. Danas, tri decenije kasnije, konačno će biti pokopani onako kako zaslužuju – s imenom, dostojanstvom i molitvom. Uz njih, u mezarju će biti položeni i Bektić Fata (1928), Omerović Hasib (1961), Alić Sejdalija (1961), Gabeljić Rifet (1964) i Mujčić Amir (1964)
Redakcija portala Sport Centar je donijela odluku da do okončanja komemorativnog dijela programa, te dženaze-namaza i ukopa sedam žrtava neće objavljivati nikakav sadržaj. Svim ožalošćenim porodicama izjavljujemo najiskrenije saučešće, sa preživjelima dijelimo nadu da će mir i pravda jednoga dana biti potpuni, te šaljemo poruku da nikada nećemo zaboraviti ni oprostiti genocid u Srebrenici!
