Legendarni bosanskohercegovački košarkaš i novi ministar kulture i sporta u novoj Vladi Kantona Sarajevo, Samir Avdić, govorio je o svojim planovima u naredne dvije godine.
Avdić je spreman za izazove koji ga čekaju, i odlučio je odmah krenuti s radom.
“Generalno, meni je ovaj izazov blizak jer su javna uprava, kultura i sport srodne djelatnosti”, rekao je Avdić na početku razgovora za Klix.ba nakon čega je odgovorio na pitanje o prvom dojmu koji je stekao kao ministar kulture i sporta, odnosno o stanju koje je u ovoj ustanovi zatekao:
“Poprilično sam imao uvida u resor koji sam preuzeo. Ja sam čovjek koji uvijek gleda potencijal u ljudima i ljudskim resursima, a govoreći u svoje ime, sigurno je da mogu istaći da se dobre i kvalitetne prakse uvijek trebaju nastavljati i primjenjivati. Iskoristit ću priliku da se osvrnem na svoju klasifikaciju, a koju pojedini dovode u pitanje. ‘DIF’ u Sarajevu ne postoji, postoji Fakultet sporta i tjelesnog odgoja koji je ravnopravan član Univerziteta u Sarajevu i s te strane se stvari trebaju govoriti ispravno. Moja biografija, sportska i ona nakon završetka karijere, uvijek je bila kristalno čista i smatram da sam uvijek ostavljao neki profesionalni i ljudski trag.”
Avdić kaže da bivši sportaši često osjećaju posebnu odgovornost te da je to razlog zbog kojeg se teško prihvataju nekog novog posla. Kaže da je čitav život proveo “u timu” i da je donošenje odluka nešto što ga kroz čitav život prati te da se nijednog trenutka neće ustručavati da govori istinu, ali i odgovara na pitanja o svojoj odgovornosti.
“Čitav svoj život sam proveo u timu i tom sportskom okruženju i razumijem upravo tu timsku problematiku. Mi ministri u ovom kontekstu slijedimo te neke zajedničke stvari pa se može reći da smo, gledano kroz prizmu kulture, i mi sami kao dio lutkarskog pozorišta. Naravno, ne trebamo biti nasmijani i ispunjavati želje, to nije naš posao, već moramo raditi, imati sluha za one koji nam se obraćaju i reagovati pravovremeno. Sve je individualno, nije lako prihvatiti nijedan posao, uspješni sportisti su ljudi koji imaju visok stepen odgovornosti i rezultat koji se u životu može reflektirati na pojmove i van sporta, uvijek je najbolji pokazatelj koliko je nešto dobro, odnosno nije dobro”, kaže Avdić.
Na pitanje kako vidi sebe kao ministra, odnosno na čemu će najviše insistirati, Avdić je rekao da je ključan dijalog i pružanje prilike svima da pokažu svoje mogućnosti i namjere.
“Uloga ministra, ili bar onako kako je ja vidim, jeste da bude čovjek koji spaja ljude i omogućava zdravu i uspješnu komunikaciju. Ministar bi trebao da se stavlja na uslugu građanima, posebno u složenoj strukturi upravljanja koja je kod nas, ali opet kažem, zaista vjerujem da je spas u dijalogu i da je to najbolji način da riješimo sve probleme, nedaće i poteškoće”, smatra ovaj proslavljeni košarkaš.
Ističe da vrlo dobro razumije i kulturu i sport te da je svjestan kako su ova dva segmenta života zapravo nadogradnja društva.
“Ja ne bih govorio o imenima i ljudima koji su prije mene radili, niti ću govoriti o sferama iz kojih su oni dolazili. Ja vrlo dobro razumijem i kulturu i sport, svima naglašavam da su ta dva segmenta nadgradnja društva i koliko mi možemo biti zadovoljni kada odemo na pozorišnu predstavu ili neku sportsku utakmicu, ako već pričamo u širem kontekstu ne gledajući trenutnu situaciju zbog pandemije. Kultura i sport su odraz društva, pokazuju kako prvenstveno mi ovdje percipiramo Sarajevo i kako nas ljudi percipiraju i na kraju, a ono najbitnije, nije bitno ko će ‘dobiti pare’, već šta ćemo s tim sredstvima uraditi kako bismo se kao društvo razvili. Stvar je i kriterija, ako je plan i program dobar i ako je društveno koristan, niko ne bi trebao imati problem da to podrži. Isto važi i za priče koje ne ispunjavaju kriterij i koje se ne mogu podržati…”, otkriva Avdić.
Posebno naglašava da je zabrinut trenutnim sistemom te da je nevjerovatno da 13 javnih ustanova kulture nema upravljačku strukturu, odnosno nijedan upravni i nadzorni odbor koji bi trebao nositi odgovornost. Ističe da u čitavoj priči ne smije biti prostora za “moje” i “tvoje”, već da je interes društveni.
“U 13 javnih ustanova kulture mi imamo situaciju da ne postoji nijedna upravljačka struktura, nijedan upravni i nadzorni odbor. Postoje direktori, ali oni nemaju svoj plan i program rada, kao i finansijski plan da bi ga nekome mogli poslati i da on bude usvojen ili odbijen. Sistem upravljanja je takav kakav jeste, ali se nadam da bi trebali poredati upravljačke strukture u kojima bi sjedili ljudi koji istinski razumiju temu, uz dužno poštovanje prema svima. Ovdje nema prostora za ‘moje’ i ‘tvoje’, imaju samo naši i naša društvena zajednica”, podvlači Avdić.
Što se tiče sportskog dijela, kaže da je nevjerovatno da u Sarajevu ne postoji sistem koji organizuje razna takmičenja u osnovnoj i srednjoj školi, pa i u fakultetskom obrazovanju, što je obavezna praksa u gotovo svim evropskim državama.
Posebno je podvukao važnost samih prosvjetnih radnika rekavši kako su oni ti koji moraju prepoznati afinitet djeteta prema sportu ili kulturi, dodavši da bi takve stvari trebalo nagraditi, ali kroz jedan pravilan sistem i vrednovanje.
“Ja uvijek polazim od onoga da je najbitnija dobra praksa. Moja namjera je da obavim razgovor sa svim načelnicima u Sarajevu i ponudim im da kroz školski sport pokušamo dodatno razviti djecu. Pričamo konkretno o sportu, ali isto važi i za kulturu. Lokalna zajednica na svojoj teritoriji može dati taj inicijalni razvoj i to je put kojim se uvijek treba krenuti. Kad počnemo zaista cijeniti nastavnika i profesora u osnovnoj i srednjoj školi, onda ćemo doći u situaciju da je on taj koji bi trebao prepoznati da neko dijete pokazuje afinitet prema sportu ili kulturi. Svjedoci smo da klubovi prave kampanje da se djeca učlane u njihove akademije, a ja smatram da je profesor tjelesnog odgoja ili muzičkog vaspitanja taj koji bi trebao napraviti prvi korak i usmjetiti dijete na pravi put”, kaže Avdić i nastavlja:
“Djeca vole da se takmiče i smatram da vole kompeticiju te da iz tog razloga sami profesori trebaju vrednovati na osnovu svoje procjene. Pričamo o kadrovima ljudi koji se moraju dodatno inicirati i profesionalno edukovati kako bi jednog dana došli na nivo da shvate da su njihove procjene zapravo od društvenog značaja i nešto što može promijeniti budućnost pojedinca, ali i nas kao društva. Opet ću podvući, ‘kvaka’ je upravo u tom školskom sportu. To je najispravniji put kojim možemo krenuti, to su sistemi koje koriste sve velike evropske države i to ne bi bilo nešto što već nije viđeno. Mislim da je to sve vrlo primjenjivo kod nas, čak se nekada i koristilo, a danas bi opet trebalo integirsati sve to u trenutni sistem”.
Za kraj, kaže da vjeruje kako će njegova politika dobiti podršku i da se nijednog trenutka neće ustručavati da otvoreno priča o problemima, ali i dobrim stvarima koje su učinjene i koje bi eventualno trebalo uraditi.
“Ja se iskreno nadam da će moja politika dobiti podršku, smatram da ćemo o svim pitanjima moći govoriti otvoreno i opet govorim, ja pričam o stvarima koje nedostaju i ne vidim razloga da se ne implementiraju ako imaju taj neki zakonski okvir. U programu je da radimo na zakonima o kulturi i sportu, vjerujem da će se revidirati i poboljšati da budu u korist našeg društva”, kaže Avdić.
Samir Avdić je rođen 1967. godine u Sarajevu. Košarku je počeo trenirati kao 12-godišnjak u instituciji jugoslavenske košarke ekipi sarajevske Bosne, tzv. “Studenata”. Tu je prošao sve selekcije, od juniorskih do seniorskih kategorija. Sa 23 godine dobio je privilegiju da ponese kapitensku traku voljenog kluba.
Bio je dio čuvene generacije koja je iznjedrila vrhunske košarkaše, poput Saše Đorđevića, Tonija Kukoča i Dine Rađe. Taj odlični skup košarkaša pod vodstvom Svetislava Pešića je osvojio Balkansko prvensvto u Grčkoj 1985. godine, zatim je 1986. godine pokoreno i Juniorsko prvenstvo Evrope, da bi vrhunac bio u Bormiu, gdje je na Svjetskom juniorskom prvenstvu bila osvojena zlatna medalja, a pritom dva puta poražena selekcija SAD-a.
