Kada bi vam neko rekao prije nešto više od mjesec, za vrijeme postizanja jednog od najvećih uspjeha u historiji i plasmanom u osminu finala Eurobasketa, da će košarka u Bosni i Hercegovini dobiti ovakav šamar, ni oni najpesimističniji ne bi povjerovali.
Doduše, ovo je samo posljedica brojnih sramotnih dešavanja, koja je, prije ili kasnije, morala doći na naplatu. A došla je. I to s kamatom.
I dok je sport na veoma niskim granama u cijeloj državi, jedna od rijetkih reprezentacija koja postiže uspjehe je upravo košarkaška, čak i u nižim uzrastima, koji su nerijetko meta nebrige onih koji bi trebali najveću pažnju da im posvete.
Sramota zapakovana s mašnom
Posljednja u nizu bruka je ovaj Excelov spreadsheet koji ne prikazuje apsolutno ništa javnosti, osim ispraznih brojki bez imalo objašnjenja.
Stoga, mora se ići s pretpostavkom da prva od tri kolone, u kojoj se navodi iznos od 3250 KM, predstavlja iznos koji su igrači dobili zbog putovanja u Kinu na pripreme.
“A taj ostatak od 2.500 dolara zarađen je mojim i angažmanom portparola Saveza Hajrudina Prolića na ugovoru s Kinezima i to nema nikakve veze sa bilo kojim članom rukovodstva Saveza.
Zahvaljujući tome, postigli smo dugoračan dogovor s Kinom i ja sam šest mjeseci u kontinuitetu na tome radio.
I nije pošteno u tu listu gurati novac za koji niko drugi u Savezu nije zaslužan i na taj način izazivati raskol među nama”, rekao je Alen Abaz, dugogodišnji član stručnog štaba, za Sport Centar.
I to zaista jeste nenormalno staviti u ovaj spreadsheet, ali to ne odgovara populizmu.
Druga je vezana za premije igračima za odvajanje 51 dana kako bi se igralo za selekciju, a treća za snimanje reklama, te su zato samo neki od igrača dobili taj novac.
Iznos koji je naveden kao finalna cifra od 172.271,05 KM je tu čisto da bi zamazao oči i naveo na pogrešan trag.
Standardni pokušaj prikazivanja nekog “velikog” broja, kako bi se reklo:
“Pa vidi, dali im pare, šta sad hoće?”
To bi možda i imalo smisla da se priča o pripremama i eventualno jednoj ili dvije utakmice reprezentacije.
Košarkaši BiH su u pripremnom periodu igrali sedam utakmica (Kina 2x, Crna Gora, Srbija, Belgija 2x i Velika Britanija), te na Eurobasketu još šest utakmica.
Zamislite da ljudima, kojima je igranje košarke profesionalni poziv i nešto od čega žive, isplatite između 2.100 i 2.500 KM za 13 utakmica i 51 dan posvećenosti reprezentativnom dresu kako bi se postigao neki uspjeh. I još se ponositi time.
Doduše, znate kako kažu, čega se pametan stidi, budala se ponosi.
Radioaktivna materija
Pomalo je i nevjerovatan splet okolnosti. Umjesto da se naprave primaljivijim sada kada nema selektora, poslije odlaska Adisa Bećiragića, od sebe stvoriše radioaktivnu materiju kojoj ne žele prići ni neke legende, a kamoli neko sa strane.
Štaviše, to se može na još viši nivo podići. Oni koje malo bolje pamćenje služi, znaju da se u proteklim godinama, prije nego što je Xavier Castaneda doveden kao naturalizovani igrač, konstatno spominjao angažman neke od euroligaških zvijezda.
I sad zamislite da vi kažete nekom od tih igrača, koji imaju višemilionske ugovore u KM, da će za 51 dan truda, zalaganja i svega što ide u paketu s tim dobiti 2.000 KM, nešto što zaradi za sedmicu u svom klubu.
Uostalom, u jednom trenutku će i igrači shvatiti da ne vrijedi žrtvovati tijelo ako ih se ne cijeni. Čast njima što su i dosad dolazili, a i premije htjeli donirati za one kojima je taj novac više potreban.
No to ne oduzima od činjenice da BiH polako postaje košarkaški Černobil, najviše zaslugom onih koji nemaju blage šta i kako rade, već je jedini cilj lična dobit.
Hvala Bogu nje nikad ne izostane…
