Košarkaška reprezentacija Njemačke proteklog vikenda uspjela je da pobijedi selekciju Turske u finalu (88:83) i osvoji Eurobasket.
Popularni “Panzeri” izgledali su nezaustavljivo tokom čitavog turnira, upisali su devet pobjeda iz isto toliko mečeva. U grupi su redom padali Crna Gora, Švedska, Njemačka, Velika Britanija i Finska. Niko nije bio ni blizu da ih okrzne, a kamoli šokira.
Nakon toga su razbili Portugal, da bi se malo namučili sa Slovenijom, prije nego što su opet “preslušali” Fince, a za kraj su dobili jedinu drugu neporaženu reprezentaciju, Tursku. Nakon velike borbe koja je trajala svih 40 minuta, Nijemci su uspjeli da osvoje evropsku krunu i objedine je sa svjetskom, osvojenom dvije godine ranije.
Kada sve ovo pročitate, rekli biste da je sve išlo kao po loju. Međutim, to je daleko od istine. Povrede važnih šrafova tima, prije, ali i tokom turnira napravili su velike probleme.
Štaviše, ni selektor Alex Mumbru nije bio tu za vrijeme grupa, dok je u nokaut-fazi zbog lošijeg zdravstvenog stanja uspio voditi samo meč osmine finala. Uloga glavnog trenera Njemačke na Eurobasketu pripala je Alanu Ibrahimagiću, stručnjaku porijeklom iz Zvornika, koji je karijeru gradio u Njemačkoj, prošavši kroz sve moguće uzraste selekcija, ali i kao pomoćnik u dugogodišnjem euroligašu, berlinskoj Albi.
‘Drugačije ili glupo, ali…’
Nakon što se popeo na krov Evrope kao glavni trener, ekskluzivno je govorio za Sport Centar o putu od juniorske titule s njemačkom reprezentacijom pa sve do titule evropskog prvaka na najvišem mogućem nivou.
“Naravno da je dobar osjećaj. Nekome će možda zvučati drugačije ili glupo, ali meni je isti osjećaj bio i s juniorima. Naravno, sve je veće, veća bina i više interesovanja. Sličan je osjećaj bio i kada sam s mlađima osvajao. Ko se tim bavi, svaka pobjeda, svaki turnir ima svoje. Iako je sigurno to Evropsko prvenstvo, u očima drugih ili uopće, nešto najviše dosad učinjeno. Ne mogu reći da se osjećam drugačije”, započeo je Alan Ibrahimagić za Sport Centar.
Pobjednički mentalitet
Protiv Turske su nekoliko puta bili na konopcima, ali svaki put bi se vratili s još većim intenzitetom. Na našu konstataciju da je izgrađen nevjerovatan pobjednički mentalitet, kazao je:
“To je u sridu, što kažu, pogodak. To je bio razlog iz mog ugla isto. Zadnjih godina je toliko samopouzdanja i toliko vjere u sebe ekipa sagradila. Kako doći? To je dug put. Tih 5-6 igrača igraju već više od deset godina zajedno u reprezentaciji. Prošli su i lošija i mukotrpna vremena. 2019. je to kulminiralo u Kini na Svjetskom prvenstvu kada smo završili 20 i neki. To je isto u dobrom dijelu pridonijelo u daljnjem razvoju. Mi imamo talenta, ali nešto ipak ne radimo kako treba. Pogledali su se u ogledalo i vidjeli kako sebe da promijene. Onda je krenulo s kvalifikacijama za Olimpijadu u Tokiju, pa Olimpijada bez puno dobrih igrača, onda Evropsko prvenstvo kući kao treći, pa prvo mjesto Svjetskom prvenstvu i polufinale na Olimpijadi u Parizu. Treba jednostavno vremena, rada, truda i onda se to može izgraditi. Sve to je doprinijelo ovom uspjehu.”
Tokom čitavog turnira, njemački košarkaši su pokazali jednu dimenziju, koju favoriti često potisnu u “slabijim” utakmicama, a to je da ako mogu da vam zabiju 150 poena, budite sigurni da će to i da učine.
“To je stvar razvoja, mentaliteta koji imaju i koji su zajedno sagradili. Rado provode vrijeme jedni s drugima, na terenu, van terena, svi se rado odazivaju reprezentaciji, svi se dugo znaju i imaju samopouzdanje, cilj i vjeru da možemo dobiti. Svaka sljedeća je najbitnija bila, čak smo to i u svlačionici spominjali: ‘Čestitke, dobro smo odigrali, ali idemo dalje, gledamo na sljedeću utakmicu.’ Dugo sam već s njima, ali nikad nisam vidio ovo. I što se tiče odlučnosti i samopouzdanja – imamo taj jedan cilj i do njega ne stajemo”, ističe Ibrahimagić.
Bez pritiska
Selektor Njemačke Alex Mumbru je imao velikih problema s pankreaititisom, što je ostavilo našeg stručnjaka da se “brine” o ekipi dok njega nema. U meču protiv Portugala, uprkos sugestijama ljekara, Mumbru se vratio da vodi ekipu, ali je shvatio da više od toga ne može.
“Nisam osjetio pritisak zbog prirode situacije. To kada se desilo, niko ništa nije znao kako će da se razvija situacija. Prvo je bilo da mora u bolnicu. Mislili smo ok, možda dan-dva i onda će napolje. Nismo znali koliko će trajati konkretno. I onda smo sve gledali jedan dan za drugim. Mislio sam da odradim jednu utakmicu i onda se vraća. Onda su bile dvije vezane. Pomislio sam: ‘Hajde dobro, druga, treća i onda je sigurno tu za četvrtu.’ Nisam imao ni vremena da razmišljam da će to do kraja turnira biti. Poslije Portugala, kada je sam vidio da snaga jednostavno ne dozvoljava to da uradi i da će meni prepustiti da vodim utakmice, onda sam već bio unutra i nije mi bilo puno pritiska. Njegovo povjerenje sam imao od početka. Igrače znam već nekih 15-20 godina, a sve minimum 5-6, tako da ni to nije bio neki problem. Dobro se znamo, imaju povjerenja, jaka je podrška bila. Inače, ne bismo ni završili tako kako smo završili da je neko nešto sumnjao ili da je vukao na svoju stranu“, objašnjava stručnjak porijekom iz Zvornika.
Dotakli smo se i Isaaca Bonge, košarkaša Partizana, koji je na Eurobasketu oduševio apsolutno sve. Od jednog “glue guya” došao je do statusa legitimne zvijezde u reprezentaciji, što je dokazao MVP predstavom u finalu, uz nto što je dobio nagradu za najboljeg defanzivca turnira. Očekivano to je povuklo pitanje i da li je spreman na povratak u NBA.
“Ja mislim da, što se tiče njegovog kvaliteta, može. Prvi put kad je bio u NBA, bio je isto jako popularan među svojim saigračima jer je veoma dobar odbrambeni igrač. U međuvremenu je stabilizovao šut, ofanzivno se dalje razvio. Sigurno je sada puno kvalitetniji igrač nego što je tad bio i sada bi sigurno imao. Sada, kakve su njegove ambicije, da li više voli da bude u Evropi jedan od glavnih igrača, kao što je to u Partizanu, po mom mišljenju, ili bi se zadovoljio s nekom manjom ulogom u NBA, to ne znam. Igrao je i u juniorima za mene, uvijek je veoma dobar momak, veoma radan, uvijek se stavljao u ekipu, nikad sebe u prvi plan, kao ni sad. Šta treba, on odradi bez žaljenja. Svaka ekipa bi ga poželjela imati u svojim redovima”, ističe Ibrahimagić.
O ‘Zmajevima’
Za kraj, neizostavna tema je bila i reprezentacija Bosne i Hercegovine. Ibrahimagić je imao prilike iz dvorane da prati utakmicu protiv Poljske, a, kako nam otkriva, više se nervirao nego na utakmicama svoje reprezentacije. Također, istakao je da mu je drago zbog uspjeha, ali i žao što se nije uspjelo više.
“Možda sam ja uvijek onaj tip – šta bi bilo, kad bi bilo. Ja sam gledao u dvorani osminu finala protiv Poljske. Prvu grupnu sam pratio, ali smo i mi tada imali već pomenutih problema. Za osminu finala sam bio u dvorani, više sam se iznervirao nego na našim utakmicama. Kad gledaš, opet se uneseš. Nekako mi je žao jer stvarno mislim da su mogli dobiti. Možda neki faul koji se nije morao svirati, možda ta povreda Robersona, šta ja znam, ja sam sve mislio da su mogli i više da naprave, da uđu i u četvrtfinale, da je i sve moglo biti bolje.
Opet, treba biti zadovoljan. Kada si krenuo s povredom Muse, onda i Garzu. Njih dvojicu da su imali, mislim da bi imali čak legitimne šanse ne samo protiv Poljske, nego i Turske da stave u probleme.
S jedne strane mi je žao jer je moglo više. S druge mi je drago jer su odigrali dobro grupnu fazu. Drago mi je da se svi koji su tu odazivaju. Nažalost, ne svi. Nadam se da će sljedećih godina da se uspostavi kontinuitet i još bolji rezultati.
Veliku ulogu ima i selektor. Vidi se u svakoj sekundi koliko mu to znači, koliko sebe daje. Igrači to vide i cijene, a onda pokušavaju još više. Mi smo bili s njima u grupi prije tri godine. Tad je bila paklena grupa, ali stvarno su super odigrali i zamalo promašili nokaut-fazu, gdje bi isto bili s dobrim šansama. Ovaj put su prošli, a sljedeći put korak dalje, nadam se”, zaključio je Alan Ibrahimagić za Sport Centar.
