U posljednjem susretu druge faze, Jugoslavija je igrala protiv Čehoslovačke u susretu koji je odlučivao o učesniku “malog finala” – utakmice za treće mjesto.
Piše: J. Mržljak
Povodom 150. godišnjice nezavisnosti Brazila, tokom juna i jula 1972. je odigran fudbalski turnir koji je po mnogo čemu nadmašio čak i dotadašnje Mundijale. Kup nezavisnosti (Taça Independência), nazvan “Minicopa”, okupio je čak 20 reprezentacija iz cijelog svijeta, koje su nastupale u 12 brazilskih gradova. Među 20 učesnika je 10 mjesta bilo rezervirano za sve južnoameričke reprezentacije jer je još od 1967. u kontinentalnom prvenstvu trajala pauza, koju će tek osam godina kasnije prekinuti prvi turnir novog formata nazvan Copa América.
Reprezentacija Jugoslavije, uprkos činjenici da je propustila završnicu dva prethodna Svjetska prvenstva, također je dobila pozivnicu, što nikoga nije iznenadilo, obzirom na činjenicu da su Plavi u julu 1971. uveličali oproštaj slavnog Pelea od dresa Karioka. Nakon što su ponajbolje zapadnoevropske reprezentacije (SR Njemačka, Italija, Engleska, Španija) otkazale učešće na Minicopi, listu su popunile selekcije SSSR-a, Čehoslovačke, Škotske te kontinentalne ekipe Afrike i CONCACAF-a (Sjeverna i Srednja Amerika).
U prvoj utakmici, 14. juna 1972. godine, u Curitibi je deklasirana Venecuela čak 10:0, što je rezultatski najubjedljivija pobjeda reprezentacije Jugoslavije u periodu od 1920. do 1992. godine. Duško Bajević, centarfor Veleža, postigao je čak pet golova i nagovijestio da će briljirati na Kupu nezavisnosti. Uslijedio je razočaravajući remi s Bolivijom (1:1) uz prvjenac Josipa Katalinskog, nakon čega je “Princ s Neretve” postigao po dva gola u pobjedama nad Paragvajem (2:1) i Peruom (2:1), koje su pulenima Vujadina Boškova donijele prvo mjesto u grupi i plasman u narednu rundu.
Drugu fazu Plavi otvaraju remijem protiv Škotske (2:2), uz još jedan gol Bajevića. U odlučujućem susretu za plasman u finale, Jugoslavija je ubjedljivo poražena od domaćeg Brazila (0:3), 2. jula 1972. godine, pred 100.000 gledalaca u São Paulu. Četiri dana kasnije, 6. jula, u posljednjem susretu druge faze, Jugoslavija je igrala protiv Čehoslovačke u susretu koji je odlučivao o učesniku “malog finala” – utakmice za treće mjesto.
Susret Jugoslavije i Čehoslovačke odigran je u sablasnoj atmosferi, pred 2.500 ljubitelja fudbala, na Estádio do Pacaembu u São Paulu, objektu kapaciteta 70.000 gledalaca. Puleni Vujadina Boškova bili su bolji, imali inicijativu koju su u 19. minuti krunisali vodećim pogotkom. Nakon što je odigrao dupli pas s Branetom Oblakom, Duško Bajević je izašao pred golmana Ivu Viktora i zatresao mrežu (1:0). Bio je to 11. pogodak “Princa s Neretve” na Minicopi, gol kojim je praktično osigurao titulu najboljeg strijelca turnira.
Na početku drugog poluvremena su Čehoslovaci imali veliku šansu za izjednačenje, ali je Enver Marić bravurozno odbranio udarac Jozefa Adameca. Plavi su 13 minuta prije kraja povećali vodstvo: bio je to sjajan solo prodor kapitena Dragana Džajića i udarac kojeg je čehoslovački golman samo pogledom ispratio u mrežu (2:0). Inače, pomenuti Ivo Viktor će četiri godine kasnije steći slavu u Jugoslaviji, postati najbolji golman Evropskog prvenstva (1976), koje je završeno senzacionalnim trijumfom reprezentacije Čehoslovačke.
U posljednjim trenucima su Čehoslovaci postigli počasni pogodak: u strijelce se upisao Anton Hrušecký, iako su neki prenijeli da je riječ o autogolu Miroslava Boškovića (2:1). Bilo kako bilo, Jugoslavija je pobijedila i izborila susret za treće mjesto, u kojem će, uz nova dva pogotka Duška Bajevića, savladati Argentinu (4:2). Legendarni centarfor Veleža na Minicopi je postigao 13 golova, čak osam više od najbližih pratilaca – Rodolfa Fischera (Argentina), Carlosa Caszelyja (Čile) i Joaquima Dinisa (Portugal).
Jugoslavija – Čehoslovačka 2:1 (1:0)
São Paulo, 6. juli 1972. Estádio do Pacaembu. Gledalaca 2.500. Vrijeme toplo, teren pogodan za igru. Sudija: Armando Marques (Brazil).
Strijelci: 1:0 Bajević (19), 2:0 Džajić (77), 2:1 Hrušecký (88).
JUGOSLAVIJA: Marić, Bošković, Stepanović, M. Pavlović, Katalinski, Paunović, I. Petković, Oblak, Bajević (Bukal), Aćimović, Džajić. Selektor: Vujadin Boškov.
ČEHOSLOVAČKA: Viktor, Dobiaš, Zlocha, Hagara (Kuna), Pivarník, Medvid (Ternény), Pollák, Hrušecký, Stratil, Adamec, Kabát. Selektorska komisija: Ladislav Novák i Ladislav Kačáni.
