Ema Emina Nefić ispisala je historiju bosanskohercegovačkog sporta postavši prva takmičarka iz BiH koja se kvalifikovala na Evropsko prvenstvo u dresurnom jahanju za juniore. Sa samo 17 godina Ema će krajem jula predstavljati našu zemlju u Le Mansu, među najboljim mladim jahačima Evrope.
Njen put je daleko više od sportskog uspjeha – to je priča o upornosti, odricanju, svakodnevnom radu i ljubavi prema konjima koja je započela još u djetinjstvu, na jednoj sasvim običnoj rođendanskoj zabavi. Danas, nakon godina treninga u prestižnim centrima Njemačke i podrške stručnog tima, Ema svojim uspjehom pomjera granice i otvara vrata novim generacijama ljubitelja ovog sporta u BiH.
Dresurno jahanje, jedna od najzahtjevnijih i najpreciznijih disciplina konjičkog sporta, ujedno je i olimpijska disciplina u kojoj se muškarci i žene takmiče ravnopravno, rame uz rame – što ga čini još posebnijim u savremenom sportskom svijetu.
Ema je govorila o tome kako je izgledao njen prvi susret s konjima, šta zaista znači trenirati za velika takmičenja, kako izgleda život iza reflektora i šta poručuje mladima koji možda još uvijek misle da su njihovi snovi „preveliki“ za ovu zemlju. Trenira pod stručnim vodstvom renomirane njemačke trenerice Renate Dahmen, poznate po radu s mladim talentima.
Kako je izgledao tvoj prvi susret s konjima? Možeš li nas vratiti na taj trenutak?
„Moj prvi susret s konjima bio je sasvim slučajan, na rođendanskoj zabavi prijatelja, prije 12 godina, u Pegasos Centru u Sarajevu. Tada nisam ni sanjala da će konji biti tako veliki dio mog života i ogromna ljubav. Bila sam djevojčica od pet godina i zapravo sam se malo i plašila. Iz perspektive male djevojčice, djelovali su ogromno, ali dovoljno je samo nekoliko trenutaka da osjetite njihovu plemenitost i ljubav prema konjima se zauvijek nastani u vama.“
S obzirom na to da je dresurno jahanje još uvijek nedovoljno poznato široj javnosti u BiH, kako bi ga ti predstavila nekome ko se prvi put susreće s tim sportom?
„Dresurno jahanje je kao zajednički ples između jahača i konja, elegancija, preciznost i potpuna harmonija. To je sport i umjetnost koja zahtijeva ogromnu disciplinu, međusobno povjerenje i nevjerovatnu posvećenost. Kada dresura izgleda jednostavno, to znači da su godine rada uložene da bi svaki pokret izgledao prirodno i besprijekorno. U dresurnom jahanju jahač i konj zajedno izvode različite figure u hodu, kasu i galopu. Jahač mora biti brižan prema konju, jasno komunicirati tijelom i umom, biti lagan u komandama i jako dobro razumjeti i voditi ga u figuru koju planira izvesti.“
Kako izgleda tvoj svakodnevni život uoči velikih takmičenja? Šta ljudi ne vide iza kulisa?
„Iza svakog nastupa stoje mjeseci priprema, bezbroj sati treninga, mentalnih priprema, fizičke kondicije i brige o svakom detalju koji je vezan i za mene i za konja. Pet dana u sedmici za mene znači treniranje jahanja s dva, tri, ponekad i četiri konja.
Uoči važnih takmičenja, uglavnom krećemo dan ili dva prije takmičenja u grad gdje se takmičenje održava, svako veliko takmičenje traje više dana. Prije odlaska pripremamo svu opremu za konja i za mene. Pri dolasku na takmičarsku lokaciju, konji moraju proći veterinarsku kontrolu, onda ih smještamo u njihove boxove. Na takmičenjima život počinje u šest sati ujutro, kada moram nahraniti konje, očistiti ih i spremiti za taj dan. Održavamo treninge, vodim konje na ispašu i opuštanje, mentalno se pripremam i razgovaram sa trenericom. Dan na takmičenju rijetko kada završava prije 20 sati i često organizatori prirede i neke večernje događaje. Za sve je potrebna velika kondicija, smirenost i snažan fokus na samo takmičenje.“
Kao mlada djevojka koja gradi karijeru van tipičnih sportskih tokova u BiH, s kakvim se izazovima susrećeš i šta te najviše motiviše da nastaviš?
„Ljudi često vide samo nastup od nekoliko minuta, ali ne vide godine svakodnevnog odricanja koje vode do tog trenutka. Ponekad je teško objasniti koliko je veliko ulaganje u vrhunski sport i zašto toliko toga ulažem u ovaj sport. Ali moja najveća motivacija je ljubav prema konjima i osjećaj postignuća koji dolazi kada prevaziđem samu sebe, kada pomjerim granice onoga što sam mislila da je moguće.“
Šta bi poručila mladima koji možda misle da su njihovi snovi veći od mogućnosti koje im život u Bosni i Hercegovini nudi?
„Nema tog sna koji je prevelik ako vjerujete u sebe i ako ste spremni raditi za njega svakog dana. Možda će put biti težak i ponekad ćete biti jedini koji vjeruje, ali upravo tada se rađa snaga. Vjerujte u svoje snove, jer niko drugi neće sanjati umjesto vas.“ kazala je za kraj.
