U LTT Sportsu nastavljaju sa fokusom na FIFA-ino Svjetsko klupsko prvenstvo koje se održava na stadionima širom Sjedinjenih Američkih Država. .
U deset dana od početka, svjedočili smo uzbudljivom spoju uvjerljivih pobjeda i tijesnih mečeva, očekivanih rezultata, ali i pravih iznenađenja. Komentari su se naravno fokusirali na procjenu FIFA-inih različitih inovacija u formatu takmičenja i lokalnih organizacionih odluka, kao i na rasprave o broju gledalaca, izazovima vezanim za raspored, ekstremnim vremenskim uslovima i problemima sa kvalitetom terena.
Ipak, ove ćemo diskusije za sada ostaviti po strani. Iako su ove teme značajne, prerano je donositi konačne zaključke dok je turnir još u toku i dok nemamo sve podatke za sveobuhvatnu evaluaciju takmičenja.
Umjesto toga, ove sedmice bavimo se manje istaknutim, ali jednako važnim razvojem: igračima koji učestvuju na ovom turniru i time kako možda svjedočimo pojavi istinski globalizovanog fudbala na dosad neviđenom nivou. Ova pojava proističe iz porasta međunarodnih transfera igrača, povećane mobilnosti trenera i raznolikih modela globalnog vlasništva klubova, suštinski proširena analiza našeg redovnog #PlayerReleaseAnalysis.
Tržište transfera
Jedan od najzanimljivijih razvoja događaja uoči Svjetskog klupskog prvenstva 2025. bio je FIFA-in uvod posebnog prijelaznog roka, odstupanje od tradicionalnog kalendara koji je klubovima učesnicima omogućio da pojačaju svoje timove prije nego što uđu u takmičenje, tokom perioda koji je inače vansezonski za evropski fudbal.
Iako je zvanično uveden kako bi klubovima pomogao da se pripreme za takmičenje usred sezone, ova inovacija se pokazala i kao vrijedan marketinški alat. Špekulacije o transferima i sklapanje ugovora generisali su stalnu medijsku pažnju i angažman navijača tokom sedmica koje su prethodile prvim utakmicama.
Obrasci aktivnosti klubova tokom ovog roka otkrivaju fascinantne uvide u različite strateške pristupe:

Naša analiza transferne aktivnosti klubova učesnika, organizovana po konfederacijama, otkriva upečatljive obrasce. Iako su klubovi u prosjeku doveli po dva nova igrača, značajne su regionalne razlike. Predstavnici AFC-a (Azijske fudbalske konfederacije) prednjačili su sa prosjekom od četiri nova igrača po timu, dok klubovi iz CONCACAF-a nisu dovodili pojačanja, logičan pristup s obzirom na to da je njihova sezona nedavno počela i ekipe su već bile pojačane tokom zimskog roka.
Što se tiče finansijske snage, UEFA klubovi su pokazali apsolutnu dominaciju. Evropski učesnici imali su prosječnu vrijednost ekipe veću od 700 miliona eura, dok je prosječna potrošnja na pojačanja prije turnira prelazila 40 miliona eura, što predstavlja gotovo 6% ukupne vrijednosti ekipe.
Ipak, ova finansijska nadmoć se nije pretočila u uspjehe na terenu. Evropski klubovi su, može se reći, podbacili, zasjenjeni od strane južnoameričkih klubova koji posluju s daleko manjim budžetima i troškovima transfera.
Ova diskrepancija otvara važna pitanja o potencijalnom proširenju turnira. Ako FIFA planira proširiti buduća izdanja Svjetskog klupskog prvenstva, postavlja se pitanje opravdanosti uključivanja dodatnih evropskih klubova, posebno ako skupi sastavi ne uspijevaju opravdati očekivanja svojim igrama.
Porijeklo igrača
Također smo analizirali nacionalno porijeklo igrača koji učestvuju na ovom klupskom turniru. Za razliku od uobičajene analize reprezentativnih takmičenja, gdje pratimo iz kojih klubova dolaze igrači, ovdje se sami klubovi takmiče, što nudi jedinstvenu priliku da istražimo geografske izvore elitnog fudbalskog talenta među klubovima iz svih šest konfederacija.
Naša analiza se fokusira na FIFA nacionalnost igrača, odnosno reprezentacije koje predstavljaju na međunarodnom nivou. Ovakav pristup je posebno relevantan s obzirom na to da FIFA broji 211 članica, više nego Ujedinjene nacije koje imaju 193 države članice.

Ukupno, 32 kluba učesnika imaju igrače iz 83 različite zemlje, čime se Svjetski klupski kup uistinu potvrđuje kao globalni fenomen koji obuhvata kompletan fudbalski spektar, od Albanije do Zimbabvea. Iako prisustvo 31 evropske države među „davaocima“ igrača odražava zastupljenost evropskih klubova, pozicija Afrike kao drugog najvećeg doprinosioca po broju zemalja ukazuje na sve važniju ulogu tog kontinenta kao izvora fudbalskog talenta.
Naša istraživanja dodatno potvrđuju poziciju Južne Amerike kao lidera u razvoju i distribuciji fudbalskog talenta. Brazilski i argentinski igrači ne samo da čine dvije najveće nacionalne grupe među igračima na turniru, već pokazuju i najširu distribuciju po klubovima. Dvadeset četiri kluba imaju barem jednog brazilskog igrača, dok 19 uključuje argentinske fudbalere, raspoređene u pet od šest konfederacija, s izuzetkom Okeanije. Zajedno, igrači iz ove dvije fudbalske sile čine gotovo 25% svih učesnika na turniru. izuzetna koncentracija talenta iz samo dvije zemlje.

Ipak, globalizacija fudbala daleko nadilazi južnoamerički izvoz u evropske gigante. Iako smo već prepoznali brzu međunarodnu ekspanziju fudbala, turnir pruža svježe dokaze ovog trenda. Dvije najinternacionalnije ekipe, mjerene po broju različitih nacionalnosti igrača, ne dolaze iz tradicionalnih fudbalskih centara, već iz tržišta u razvoju: Los Angeles FC prednjači po ovom pokazatelju, a odmah iza je Al Ain iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kojeg smo detaljnije predstavili u nedavnom izdanju našeg biltena.

Ova analiza pokazuje da su robusni sistemi za regrutaciju igrača postali ključni za takmičarsku uspješnost, bilo da ste etablirani evropski velikan ili klub u razvoju s tržišta koja tek ulaze u fudbalsku elitu. Strategije pronalaženja talenata također se razvijaju: dok Južna Amerika ostaje primarna destinacija za regrutaciju, vodeći klubovi sve češće tragaju za talentima širom svijeta, uključujući i ranije zanemarena područja.
Tradicionalni obrasci distribucije talenta također se dramatično mijenjaju. Evropski, afrički i azijski igrači sada prelaze u južnoameričke klubove, dok Južnoamerikanci sve više istražuju prilike širom Afrike. Sjevernoamerički klubovi predstavljaju posebno zanimljiv slučaj: meksički klubovi zadržavaju fokus na špansko govorno područje, dok noviji klubovi primjenjuju istinski međunarodne pristupe — dominirajući tržištima Centralne i Južne Amerike, intenzivno regrutujući u zapadnoj Evropi, te istražujući neiskorištene bazene talenata širom Evrope i Afrike.