Oproštaj Bajevića i posljednja vožnja legendarnog BMV-a: Teško je bilo nabrojati svu simboliku koja je pratila utakmicu Partizan – Velež, u predvečerje 26. juna 1983.
Piše: J. Mržljak
Za Velež je odigrao 322 prvenstvene utakmice, postigao 166 golova, bio član fenomenalne generacije Rođenih koja je ‘70-ih dva puta osvajala vicešampionsku titulu, kasnije s klupe osvojio Kup maršala Tita, ostvario sjajnu igračku i trenersku karijeru u Grčkoj. Naravno, riječ je o Dušku Bajeviću, legendarnom Princu s Neretve, koji je na današnji dan prije 42 godine odigrao posljednju prvenstvenu utakmicu i postigao posljednji gol u karijeri.
Priča je počela 4. decembra 1966. godine, kada je u utakmici 14. kola Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1966-67, duelu Veleža i Hajduka (1:2), šest dana prije svog 18. rođendana debitovao golobradi Duško Bajević. Samo 3,5 godine kasnije je prvi put obukao dres reprezentacije, da bi 1977. prešao u grčki AEK. Posljednja stanica igračke karijere bio je povratak u Mostar, crveni dres kojeg je Princ nosio dvije sezone, prije nego je 1983. okončao karijeru.
Na današnji dan prije 42 godine je legenda bh. fudbala odigrala posljednji meč, u ambijentu dostojnom oproštaja nenadmašnog golgetera. Bio je susret posljednjeg 34. kolo Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1982-83, na punom Stadionu JNA u Beogradu, pred 50 hiljada gledalaca na utakmici Partizan – Velež kojom su Crno-bijeli proslavili titulu prvaka Jugoslavije. Zanimljivo da je i prethodnu titulu, pet godina ranije, “Parni valjak” proslavio u meču protiv bh. kluba – Sarajeva na kraju sezone 1977-78.
Teško je bilo nabrojati svu simboliku koja je pratila utakmicu Partizan – Velež, u predvečerje 26. juna 1983. Trener šampionske ekipe Partizana bio je legendarni Miloš Milutinović, koji je prethodne dvije sezone vodio Rođene i s Mostarcima osvojio dva trofeja – Kup maršala Tita i Balkanski kup. A na suprotnoj srani, na klupi Veleža bio je Milutinovićev vršnjak – legenda bh. fudbala Muhamed Mujić, posljednji put u ulozi trenera Rođenih.
Iako nije ostvario očekivane rezultate, tek je budućnost pokazala šta je u sezoni 1982-83 uradio popularni “Hamić” – imao je hrabrosti pružiti šansu budućim asovima Goranu Juriću i Draženku Prskalu, u standardne prvotimce je promovirao Semira Tucea, Seada Kajtaza, Anela Karabega, Ismeta Šišića, sve to u nimalo jednostavnom trenutku smjene generacija. Nadolazeće zvijezde Veleža našle su u istom timu s legendarnim trojkom – Bajević, Marić, Vladić.
Utakmica s Partizanom nije bila samo posljednja u karijeri Princa s Neretve, nego i oproštajna “vožnja” čuvenog BMV-a, 14 godina nakon što su Duško Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić prvi put zajedno nastupili za Velež. Poslije oproštaja Bajevića, Vladić će odigrati još jednu sezonu, Marić dvije, potom okačiti kopačke o klin… Na suprotnoj strani, u šampionskoj ekipi Partizana bila su trojica fudbalera iz BiH: Bugojanac Ranko Stojić na golu, u odbrani Sead Mašić iz Bosanskog Broda, u sredini Bijeljinac Admir Smajić.
Utakmica Partizana i Veleža odigrana je u slavljeničkoj atmosferi, kako na tribinama, tako i na terenu. Nije bilo previše šansi, a najviše uzbuđenja izazivali su topovski udarci Dževada Prekazija, koje je zaustavljao 35-godišnji Enver Marić. Početkom drugog poluvremena je novi šampion poveo: nakon centaršuta Prekazija i smušene reakcije odbrane Veleža, lopta je pala ispred beka Slobodana Rojevića, koji je snažnim udarcem s 10-ak metara savladao Marića (1:0).
Desetak minuta kasnije desio se trenutak za historiju. Naizgled nezopasan napad Veleža vodio je Adnan Međedović, uposlio Duška Bajevića na vrhu šesnaesterca, a onda je “Princ s Neretve” neočekivao šutirao iz mjesta i pogodio desni donji ugao Stojićevog gola (1:1). Bio je to 166. i posljednji gol Duška Bajevića, 16 godina nakon što je postigao prvjenac na utakmici Željezničar – Velež 4:1, odigranoj na Grbavici 28. maja 1967.
Desetak minuta prije kraja nezaboravna scena: Anel Karabeg je zamijenio Bajevića, da bi potom “Princ” dobio ovacije 50 hiljada gledalaca. Legenda Veleža je završila jednu i počela drugu karijeru: nekoliko dana kasnije je imenovan za trenera Rođenih. Na klupi se zadržao četiri sezone, 1987. u posljednjem kolu ostao bez titule, baš kao i 13 godina ranije kao igrač. Međutim, 1986. godine je predvodio Velež do osvajanja drugog Kupa maršala Tita, što je bio prvi trofej u bogatoj trenerskoj karijeri, koju je zaključio kao selektor reprezentacije BiH.
Partizan – Velež 1:1 (0:0)
Beograd, 26. juni 1983. Stadion JNA. Gledalaca 50.000. Vrijeme sparno, teren pogodan, drugo poluvrijeme odigrano pod svjetlošću reflektora. Sudija: Frane Bašica (Dubrovnik). Žuti karton: Šišić (Velež).
Strijelci: 1:0 Rojević (47), 1:1 Bajević (57).
PARTIZAN: Stojić, Mio. Radović, Rojević, Trifunović, Mašić, Radanović, A. Smajić (Dimitrijević), Varga, Mance, Vukotić (Živković), Prekazi. Trener: Miloš Milutinović.
VELEŽ: Marić, I. Šišić, G. Jurić, D. Prskalo, Matijević (Međedović), Đurasović, Kajtaz, Skočajić, Bajević (Karabeg), Vladić, Tuce. Trener: Muhamed Mujić.
