Finale Kupa maršala Tita na Stadionu JNA, 11. maja 1988. godine, trebalo je biti formalnost: Najtrofejniji jugoslovenski klub protiv drugoligaša iz Banje Luke…
Piše: J. MRŽLJAK
U ne tako davno vrijeme kup takmičenja bila su prava fudbalska poslastica, prilika da autsajderi naprave iznenađenja ili favoritima skupo prodaju kožu. Takve vrline krasile su i Kup maršala Tita, “najmasovnije fudbalsko takmičenje bivše Jugoslavije”, najviše zahvaljujući banjalučkom Borcu koji je kao drugoligaš dva puta došao do finala, a na današnji dan prije 37 godine priredio najveću senzaciju u historiji jugoslovenskog fudbala.
Priča je počela 371 dan ranije – 6. maja 1987. godine u Bosanskoj Dubici, gdje su fudbaleri Borca, tada članovi Druge lige Zapad, počeli ono što bi danas nazvali “predkvalifikacije” za završnicu kupa. Domaći Radnik je savladan s lakoćom (9:0), dok su naredni rivali s područja Bosanske Krajine predstavljali znatno teži zalogaj za Banjalučane – Kozara iz Bosanske Gradiške (2:0), jajačka ElektroBosna (2:1), prijedorski Rudar (2:1), bihaćko Jedinstvo (0:0, 3:2 penali).
Nakon pobjede u “play-off rundi” protiv trebinjskog Leotara (4:1), Borac je izborio mjesto među 32 najbolje ekipe u Kupu Jugoslavije, gdje su se “po automatizmu” našli svi članovi Prve lige. Upravo je jedan od prvoligaša – Osijek – bio prvi protivnik Borcu u 16-tini finala. Meč odigran 12. augusta 1987. na Gradskom stadionu u Banjoj Luci okončan je neriješenim rezultatom 1:1.
Nekoliko minuta prije kraja regularnog dijela trener Borca Husnija Fazlić (1943-2022) golmana Slobodana Karalića zamijenit će specijalistom za odbranu jedanaesteraca, Antom Jakovljevićem, što će se tog dana, ali i ubuduće pokazati pobjedničkom formulom. Jakovljević je Osječanima odbranio tri penala, između ostalog i udarac Davora Šukera, i tako donio pobjedu Borcu ukupnim rezultatom 4:3.
Od osmine finala igrane su po dvije utakmice, a u toj rundi se Borac sastao sa najboljom ekipom Druge lige Zapad – subotičkim Spartakom. Scenario identičan utakmici sa Osijekom, samo ovaj put u dvije utakmice. Prvi meč u Subotici 1:1, revanš u Banjoj Luci isti rezultat, pa “rokada” Jakovljević za Karalića, “Tončo” brani dva penala, Borac je u četvrtfinalu nakon pobjede 6:5!
Naredni rival bio je prvoligaš Vojvodina, ne treba napominjati, favorit u dvomeču. Nakon pobjede Novosađana na svom terenu 3:0 u prvom susretu 18. novembra 1987. godine, činilo se da Crveno-plavi završavaju kup-avanturu i mogu se posvetiti ligaškom takmičenju, nikad važnijem nego te sezone jer se vizirala karta za novu Jedinstvenu drugu ligu.
Revanš u Banjoj Luci 9. decembra 1987. trebao je biti formalnost, no desilo se čudo: Na snijegom prekrivenom terenu puleni Husnije Fazlića deklasirali su Vošu i na krilima četverostrukog strijelca Senada Lupića zabilježili skoro nestvarnu pobjedu 6:1 kojom je anuliran zaostatak iz prve utakmice i ostvaren plasman u polufinale.
U polufinalu je Banjalučane u martu i aprilu 1988. čekao još jedan prvoligaš – ekipa Prištine. Déjà vu, već viđeno… U Prištini 1:1, revanš u Banjoj Luci 0:0, jedanaesterci pošto nije važilo “pravilo gola u gostima”. U penal-seriji Anto Jakovljević brani udarce Lemajića i Lepinjice, Borac pobjeđuje 4:1 i po drugi put u klupskoj historiji je finalista Kupa maršala Tita.
Protivnik u finalu je Crvena Zvezda, što je probudilo uspomene. Naime, Borac se prvi put plasirao u finale Kupa maršala Tita 14 godina ranije, također kao drugoligaš! U takmičenju koje je ekspresno odigrano od augusta do kraja novembra 1974. godine, u 16-tini finala Crveno-plavi su na Marakani deklasirali Crvenu Zvezdu 4:1 golovima Abida Kovačevića (2), Dževada Krese i Miloša Cetine! U finalu 29. novembra 1974. godine, splitski Hajduk bio je bolji (1:0), no kako su Bijeli osvojili duplu krunu, Borac je kao drugoligaš izborio prvi plasman u Evropu.
U proljeće 1988. navijači Borca priželjkivali su sličan scenario, da njihov protivnik osvoji titulu i osigura im plasman u Evropu. No, u trenutku kada je 1988. izborio plasman u finale kupa, Borac je bio na 11. mjestu Druge lige Zapad, a kako je samo osam najboljih pozicija vodilo u buduću Jedinstvenu drugu ligu, fudbalska javnost se pitala hoće li u Kupu pobjednika kupova u sezoni 1988-89 Jugoslaviju predstavljati trećeligaš!?
U takvoj atmosferi iščekivalo se jubilarno 40. finale Kupa maršala Tita, 11. maja 1988. Noć uoči utakmice “bomba” iz tabora Banjalučana. Trener Husnija Fazlić je instinktom velikog trenera “naslutio” da će iskusni 32-godišnji golman Slobodan Karalić imati svoj dan i dao mu je prednost u odnosu na Antu Jakovljevića. To je teško palo junaku Borčevog pohoda, golmanu koji je do finala odbranio čak sedam jedanaesteraca: “Tončo” je napustio drugove, a iz Banja Luke je ekspresno pozvan treći golman Željko Babić.
Utakmica odigrana na današnji dan prije 37 godine na Stadionu JNA trebala je biti formalnost. S jedne strane najtrofejniji jugoslovenski klub u pohodu na duplu krunu, a s druge – banjalučki drugoligaš kojem je Kup bio “sporedno takmičenje” pored grčevite borbe za plasman u novoformiranu Jedinstvenu drugu ligu. Već je pogled na sastave timova otkrivao ko je favorit. Kostur Zvezdine ekipe činili su igrači koji će tri godine kasnije osvojiti titulu europskog prvaka, dodatno “pojačani” tada prvom zvijezdom tima Draganom Piksijem Stojkovićem.
Međutim, nakon što je sudija Blažo Zuber iz Bačke Topole dao znak za početak utakmice nestala je razlika između Zvezde i Borca. Husnija Fazlić je nametnuo “sitni vez”, Banjalučani su odmakli favorita od gola Karalića, a kako je igra odmicala Borac je sve opasnije ugrožavao golmana Stojanovića. U 60. minutu sijevnula je kontra Borca, Stojan Malbašić je proigrao Amira Durgutovića koji je centrirao s desne strane, a Senad Lupić pogodio mrežu za neopisivo slavlje Lešinara na južnoj tribini Stadiona JNA (0:1).
Stihijski napadi Zvezde nisu predstavljali opasnost za gol Borca, no tada je na scenu stupio sudija Zuber. Devet minuta prije kraja “izmislio” je penal za Beograđane nakon što je Goran Milojević teatralno pao u duelu sa Miloradom Bilbijom. Odgovornost je preuzeo Piksi Stojković, ali je sjajni Slobodan Karalić (1956-2013) prepoznao namjeru “pete Zvezdine zvezde” da ga matira “Panenkom”. Legenda Borca ostao je na liniji i odbranio jedanaesterac, opravdavši povjerenje trenera Fazlića.
Kada je utakmica završena, nastalo je neopisivo slavlje među igračima i navijačima Borca. Kapiten Damir Špica podigao je pehar maršala Tita, a naredenog dana organizirana je veličanstvena proslava u centru Banja Luke, gdje je pulene Husnije Fazlića dočekalo 40.000 Krajišnika. Bio je to nezaboravni dan, kada je drugoligaš osvojio Kup maršala Tita. A mjesec dana kasnije desilo se drugo čudo: Borac je u foto-finišu izborio 8. mjesto i plasman u Jedinstvenu drugu ligu, u kojoj će se zadržati samo jednu sezonu i početkom ljeta 1989, nakon osam godina, izboriti povratak u Prvu ligu.
Crvena Zvezda – Borac 0:1 (0:0)
Beograd, 11. maj 1988. godine. Stadion JNA. Gledalaca 30.000. Vrijeme oblačno, teren pogodan za igru. Sudija: Blažo Zuber (Bačka Topola). Žuti kartoni: B. Cvetković, Milojević (Crvena zvezda), Beširević, Špica (Borac).
Strijelac: 0:1 Lupić (60).
CRVENA ZVEZDA: S. Stojanović, G. Milojević, Marović, G. Jurić, Radovanović, Krivokapić, Binić, Prosinečki, B. Cvetković, D. Stojković, Ž. Đurović (Joksimović). Trener: Velibor Vasović.
BORAC: Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Durgutović (Šijaković), Matejić, S. Beširević, N. Popović, Lupić (Lemić). Trener: Husnija Fazlić.
