Slabiji tim prošao u finale Kupa UEFA nakon dvomeča koji je donio najmanje 10 stopostotnih šansi Željezničara i četiri poluprilike Videotona
Piše: J. MRŽLJAK
Prepričava se punih 40 godina, svaki put s dodatnom gorčinom, tugom što je jedan trenutak neopreznosti spriječio historijski uspjeh bh. klupskog fudbala – plasman u finale evropskog kupa. Naravno, riječ o čuvenom revanšu polufinala Kupa UEFA, susretu Željezničara i Videotona, odigranom na današnji dan prije 40 godina. A priča je na sličan način počela sedam mjeseci ranije, 19. septembra 1984. u bugarskom gradu Slivenu…
Tog dana su fudbaleri Željezničara, trećeplasirane ekipe u prethodnoj sezoni Prvenstva Jugoslavije, odigrali prvu evropsku utakmicu nakon punih 13 godina. U susretu uvodne runde Kupa UEFA sa domaćim Slivenom, koji je debitirao na evropskoj sceni, Plavi su se propisno ispromašivali, za šta su kažnjeni u posljednjem minutu: Demir Demirev, vezista Slivena, savladao je Dragana Škrbu i donio pobjedu Bugarima (1:0).
Vjerovatno ni najfanatičniji Željin navijač tada nije mogao zamisliti da će puleni Ivice Osima sedam mjeseci kasnije doći na korak do finala, pogotovo nakon što je na početku revanša Tsonko Simeonov zaledio Grbavicu i donio Slivenu dva gola prednosti u ukupnom rezultatu. Tada je krenula Plava mašina: Edin Bahtić je postigao tri gola, Edin Ćurić i Mirsad Baljić po jedan za pobjedu Plavih (5:1). Bio je to početak plave bajke.
Mehmed Baždarević i drugovi redom ruše ekipe švicarskog Siona, rumunske Universitatee, sovjetskog Dinama iz Minska. Plavi su stigli do polufinala i 22. marta 1985. godine se našli su žrijebu u Ženevi, zajedno sa evropskim prvacima Real Madridom i Interom te mađarskim Videotonom. Bio je to pravi podvig, ako su zna da su se na startu Kupa UEFA u sezoni 1984-85 našli velikani evropskog fudbala kao što su Tottenham, Manchester United, Nottingham Forest, Borussia Mönchengladbach, Köln, Werder, HSV, Fiorentina, Ajax, PSV, Atletico Madrid, PSG, Betis, Club Brugge, Glasgow Rangers…
Žrijeb u Ženevi je odlučio da protivnik Plavih u polufinalu bude mađarski Videoton. Ekipa iz Székesfehérvára je bila manje zvučno ime od Reala i Intera, ali su svojim rezultatima pokazali koliko su kvalitetan tim. Da bi došli do susreta s Željom, igrači Videotona su redom izbacivali Duklu iz Praga, PSG, beogradski Partizan i Manchester United. Posebno impresivna bila je pobjeda nad beogradskim Crno-bijelima (5:0) u meču u kojem su puleni Ferenca Kovácsa brutalno kažnjavali svaku grešku protivnika.
Na isti način je prošla i prva utakmica polufinala, odigrana 10. aprila 1985. u Székesfehérváru. Željo je igrao, stvarao šanse i promašivao, a domaćin “iz ničega” poveo 2:0 golovima koje su u prvih 18 minuta postigli Gyõzõ Burcsa i László Disztl. Haris Škoro je vratio Plave u meč u 21. minutu, da bi potom nastupilo zatišje. Ipak, sedam minuta prije kraja Imre Vadász je kaznio još jednu grešku Željine odbrane i Videotonu donio dva gola prednosti (3:1) za revanš na Grbavici.
Uprkos porazu u Mađarskoj, u taboru Plavih je vladao optimizam, događaji na terenu u prvom susretu pokazali su da je Željezničar bolji od Videotona i da će izboriti historijski uspjeh. Raspoloženje je pojačala posljednja provjera za revanš Kupa UEFA: u susretu 26. kola Prvenstva Jugoslavije, puleni Ivice Osima su 21. aprila, golovima Samardžije i Bahtića savladali Crvenu Zvezdu (2:0), zabilježili prvu domaću pobjedu nad Crveno-bijelima nakon 11 godina i učvrstili se na trećem mjestu tabele, iza Sarajeva i Hajduka.
Odmah nakon susreta sa Zvezdom, fudbaleri Željezničara su otišli u karantin, čime je Ivica Osim nastojao igrače odvući od euforije u glavnom gradu BiH. A euforija je bila ogromna: Grbavica je 24. aprila bila puna kao šibica. Plavi su u historijsku utakmicu ušli oslabljeni za požutjelog Radmila Mihajlovića kojeg je zamijenio Edin Ćurić, dok je Vlado Komšić od starta zaigrao umjesto rovitog Josipa Čilića.
Početak je bio savršen za Plave. Grbavica je proključala već u 5. minutu: Baljić izlomio jednog mađarskog igrača, centrirao na Ćurića, lopta se odbila do Edina Bahtića koji je svojim sedmim evropskim golom doveo Želju u vodstvo (1:0). Plavima je za finale trebao još jedan gol, do odmora su šanse imali Baljić, Samardžija i Škoro, ali je na semaforu ostalo 1:0, rezultat koji Videoton vodi dalje.
I u nastavku na terenu postoji samo jedan tim – Željezničar. Nevjerovatne šanse propuštaju Bahtić i Ćurić, a onda Plavi dolaze do drugog gola nakon konfuzije u odbrani gostiju. Bahtić je pobjegao desnom stranom, ubacio u sredinu, gdje je golman Peter Disztl napravio jedinu grešku, kratko odbio loptu na glavu Zorana Samardžije, koji je vratio Ćuriću, a Željinom centarforu nije bilo teško da je sprovede u prazan gol (2:0).
Do kraja je samo trebalo sačuvati prednost za historijski uspjeh, peti plasman nekog jugoslovenskog kluba u finale evropskih kupova. Mađari su najzad zaigrali ofanzivnije, što je Željinim igračima ostavilo dosta prostora da riješe utakmicu. Ponovo su kolosalne šanse imali Škoro, Ćurić, Bahtić… Kazna za promašaje je stigla u 87. minutu. Tipična akcija Videotona, bek József Csuhay krenuo naprijed, izašao pred Škrbu, koji je dotakao loptu, ali nije mogao spriječiti da uđe u mrežu (2:1).
Svijet je obišla slika Ivice Osima koji se hvata za glavu. Dvomeč koji je donio najmanje 10 stopostotnih šansi Željezničara i četiri poluprilike Videotona okončan je trijumfom Mađara 3:4. Tugovala je Grbavica, Sarajevo, BiH, Jugoslavija. Videoton je izborio finale Kupa UEFA protiv Reala, dok su slomljeni igrači Željezničara potpuno pali u finišu sezone i nisu uspjeli izboriti novi izlazak u Evropu.
Željezničar – Videoton 2:1 (1:0)
Sarajevo, 24. april 1985. Stadion Grbavica. Gledalaca 25.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Dieter Pauly (SR Njemačka). Žuti kartoni: Szabo (Videoton).
Strijelci: 1:0 Bahtić (5), 2:0 Ćurić (72), 2:1 Csuhay (87).
ŽELJEZNIČAR: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić (Čilić), Baždarević, Samardžija. Trener: Ivica Osim.
VIDEOTON: P. Disztl, Csuhay, Horvath (Novath), L. Disztl, Végh, Burcsa, Borsányi, Wittman, Szabo, Vadasz, Palkovics. Trener: Ferenc Kovács.
