Četvrta epizoda treće sezone serijala „(Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem“ donosi nastavak zanimljivog razgovora između voditelja Slavena Bilića i teniske legende Gorana Ivaniševića.
Iskreno i “bez rukavica”, Ivanišević je iznio stavove o roditeljstvu u sportu, a otkrio je i je li mu tenis najdraži sport. O Novaku Đokoviću, nastupu na Olimpijskim igrama i o tome da li bi ikada trenirao sina, samo su neke od tema koje su se otvorile u poznatoj emisiji koja se emitira na Arena sport kanalima.
Goran voli sve sportove, a kratko vrijeme je trenirao i u Hajduku dok je Slaven bio trener.
„Najljepših par tjedana bilo mi je 1997. godine – ruka me malo boljela, bio je kraj godine, a Hajduk mi je dopustio da treniram sa juniorima. Tada su u juniorima bili Plete, Deranja, Šera, Sablja, a tih par tjedana i Ivo je išao sa mnom. Trener je bio Zoran Vulić, a nekoliko puta je dolazio i Ivić. Uživao sam – to su bili nezaboravni trenuci mog života“, prisjetio se Ivanišević.
Na pitanje – zašto Hajduk, odgovorio je da je to u krvi onome ko se rodi u Splitu.
„Za Hajduk se ne navija – Hajduk se voli i živi”, rekao je i otkrio: “Ali općenito volim nogomet. Balun mi je možda i draži od tenisa. Nisam onaj koji prati samo kad igra reprezentacija – gledam sve, od prve do treće lige, gdje god naši igraju. Jednostavno volim nogomet.“
Bilić i Ivanišević u drugom dijelu razgovora su se dotakli teme roditelja i njihove uloge u sportskom razvoju djece. Ivanišević primjećuje da današnja djeca „skaču“ s jednog sporta na drugi, a roditelji ih u tome prate, što često dovodi do gubitka fokusa.
„Roditelj mora biti taj koji kaže – hej, hajde malo, ajmo se smiriti, hajde tu bar dva mjeseca… Ja znam ime svakog svog trenera od svoje osme godine života, kako se zove, kako se preziva i što me naučio. Sad da ideš pitati dijete, oni nemaju pojma tko im je trener, ne znaju mu ni ime jer znaju da će za mjesec dana kada ga taj trener „malo stisne“ biti – o, ne možeš ti tako pričati s mojim djetetom, mijenjamo trenera! Treneri se mijenjaju kao na traci“, napomenuo je poznati teniser.
Bilić je istaknuo kako je njemu prva asocijacija na tenis upravo samoća, sam si od formativnih godina, kad krenu turniri što je rano. Upitan je li to previše odricanja da bi se došlo do nečega, Ivanišević je odgovorio kako jeste, ali su možda i vremena bila takva.
„Volio bih da sam u ono doba imao ‘online schooling’, da sam mogao imati laptop… Jer imao sam puno vremena, a nisam imao što raditi. Tko je mene pitao sa 17 ili 15 godina osjećam li pritisak? Nitko me nije pitao…samo je bilo – hajde ideš i igraj. Sada je sve – je li mu ovo puno, hoće li… Previše toga se pazi. Zato postoje rang liste, zato postoji tko će biti šampion, a tko neće. Jednostavno, vidi se tko se može nositi sa pritiskom, tko može ‘primati udarce’. Moraš primiti koji put, past ćeš… Taj će isplivati, taj će biti dobar. Ako se bojiš raditi greške…napravit ćeš ih…i ne možeš onda uspjeti“, rekao je Ivanišević.
Vremena nisu ista, međutim, dodao je: „Šampion je šampion. Šampion se rodi jedanput u 100.000 godina, takav kao Novak, takav kao što je Luka u nogometu… Tko je njega pitao je li mu bilo teško? Bilo mu je teško, naravno da mu je bilo teško, svakome je teško u jednom trenutku…“
Vjeruje da se školski život i sportski uspjeh mogu uskladiti — do određene granice i ovisno o sportu: „Mislim da bi se i trebalo. Do jedne mjere. I pitanje je kojim se sportom baviš, ali mislim da se može.“
Govoreći o saradnji sa Novakom Đokovićem, Ivanišević je istaknuo: „Meni je bilo fenomenalno. To su stvari koje nikada ne možeš zaboraviti, i da više ništa ne radim u tenisu bio sam dio najvećeg, najvećeg u povijesti i svi ti rekordi… da sam samo tamo sjedio i mahao i nosio rekete opet sam nešto napravio.“
Prisjetio se i nastupa na Olimpijskim igrama gdje je nosio zastavu Hrvatske, igrao četiri meča u pet setova i dao sve od sebe da donese medalju. Iako fizički iscrpljen, mentalno nije bilo odustajanja.
„Umor postojao nije. Mrtav sam, ali nisam… Jednostavno, morao sam osvojiti tu medalju. Igrali smo i parove. Tu smo u pet setova izgubili u polufinalu. Tu smo mogli osvojiti bar srebro…“, prisjetio se Ivanišević.
Ovaj veliki sportista je progovorio i o sinu, danas najboljem hrvatskom junioru. Goran mu je oslonac, ali ne želi biti trener. Naglašava važnost prisutnosti roditelja bez nametanja.
„Ja sam tu logistika, što god treba, ja mu pomažem. On je trenutno najbolji hrvatski junior i iskreno, nema tu čarobne, staklene kugle što će njemu biti u životu i kako će mu biti u tenisu. Uvijek sam tu za sve. Mislim da roditelji trebaju biti tu, ne trebaju forsirati, ali trebaju biti tu. Tako da ja želim više njemu biti otac. Želim da imamo otac – sin. Ako treba savjet – tu sam, ali da bih ga trenirao u životu, ne bih nikada…jer vidio sam puno slučajeva koji nisu završili dobro, prije ili kasnije, pogotovo u tenisu…“, iskren je Ivanišević.
Ivanišević je na kraju poslao snažnu poruku.
„Tko god je spreman biti sportista mora biti spreman na padove, na odricanja i mora biti spreman na pravljenje grešaka. Ne smiješ se ustručavati raditi grešku jer onda ćeš ih sigurno napraviti previše“, zaključio je legendarni teniser.
Plazma Sportske igre mladih, najveća evropska amaterska sportska manifestacija za djecu i mlade, kao vlasnici i nositelji prava emisije (Ne)uspjeh prvaka, nakon Stanića i Džombe, kroz saradnju sa Slavenom Bilićem nastavljaju graditi još jednu platformu koja će inspirisati mlade generacije.
Razgovor sa novim gostom pogledajte 14. aprila na Arena Sport 1 kanalu od 20:00 sati.
