Dugogodišnji saigrači i rivali bili su rodbinski povezani: dedo Dalipagićevog oca Šaćira i dedo Delibašićeve majke Dude su djeca dva rođena brata
Piše: J. MRŽLJAK
Ljubitelje sporta od Triglava do Đevđelije rastužila je vijest da je prije nekoliko dana preminuo Dražen Dalipagić, jedan od najboljih igrača u historiji jugoslovenske košarke. Legendarni Praja je tokom 20-godišnje karijere ostavio neizbrisiv trag nevjerovatno preciznim šutem i fizičkim predispozicijama, zbog čega je u rodnom Mostaru dobio nadimak po Danetu Praji, fudbaleru Veleža. Malo je poznato da je karijera Dražena Dalipagić sudbinski povezana s još jednim bh. košarkaškim velikanom – Mirzom Delibašićem.
Priča je počela u ljeto 1971. godine, kada su dvojica talentiranih košarkaša iz BiH dogovarala gdje nastaviti karijeru. Bili su to Dražen Dalipagić, 20-godišnje krilo mostarske Lokomotive i Mirza Delibašić, 17-godišnji bek tuzlanske Slobode. Praja i Kinđe bili su rodbinski povezani: dedo Dalipagićevog oca Šaćira i dedo Delibašićeve majke Dude su djeca dva rođena brata. Kako BiH nije imala prvoligaša, Dalipagić i Delibašić su završili u Beogradu, u redovima Partizana, koji je bh. talentima ustupio sobu na Voždovcu. Međutim, Košarkaški savez BiH nije želio dopustiti da dva talentirana mladića pređu u drugu republiku i “obećao” je da im neće izdati ispisnice.
Mirza Delibašić se već upisao u četvrti razred Jedanaeste beogradske gimnazije, kada se pokolebao, odlučio vratiti u Tuzlu u namjeri da u rodnom gradu završni četvrti razred gimnazije i maturira, usput odigra još jednu sezonu za drugoligaša Slobodu. Dražen Dalipagić se pomirio sa sudbinom, potpisao za Partizan, svjestan da ga čeka 6-mjesečna suspenzija Disciplinskog suda KS BiH. Nakon što je propustio prvu utakmicu Crno-bijelih u sezoni 1971-72, uoči 2. kola je iznenada ukinuta suspenzija i Dalipagić je 13. novembra 1971. upisao historijski debi i tom prilikom postigao šest poena u porazu Partizana u zadarskim Jazinama (65:80).
Dok je u sezoni 1971-72 Praja osvajao srca navijača Partizana, a Kinđe vodio Slobodu u luku spasa Druge lige zapad – u Sarajevu se rađao košarkaški velikan. Košarkaši Bosne, pod vodstvom mladog trenera Bogdana Tanjevića izborili su prvoligaški status i u ljeto 1972. realizirali “posao stoljeća” – privoljevši mladog Mirzu Delibašića da obuče dres Studenata. Rođaci i nesuđeni saigrači sada su nastupali u elitnom rangu, jedan protiv drugog, a njihov prvi međusobni susret ušao je u historiju jugoslovenske košarke. Desilo se to 29. decembra 1972. godine, kada su u Beogradu, u meču 11. kola snage odmjerili Partizan i Bosna. Domaćin je bio favorit, ali su od samog početka Sarajlije bile u vodstvu.
Međutim, jedan za drugim, igru zbog pet ličnih grešaku napuštaju igrači Bosne – Čečur, Đogić, Krvavac, Varajić, Bosiočić, Aškrabić, Nadaždin i Pešić! U posljednjih 20-ak sekundi Bosna ulazi s dva poena prednosti (75:77) i loptom u svom posjedu, ali samo s četvoricom igrača. Tada počinje “obračun” rođaka i bivših cimera, najboljih igrača utakmice: pod košem Bosne se Dalipagić (38 poena) bacio na Delibašića (24 koša), obojica padaju izvan terena, a sudije ne sude ništa. Partizan uspijeva izjednačiti i izboriti produžetak u kojem Bosna ostaje bez još dvojice igrača (Soče, Milavić), pa završava meč s dva košarkaša – Delibašićem i Pavlićem. Naravno, Partizan je zabilježio ubjedljivu pobjedu (103:83).
U narednim sezonama su se igrački razvijali Praja i Kinđe, Dalipagić je postao član reprezentacije Jugoslavije koja je 1973. osvojila titulu evropskog prvaka. Naredne godine (1974) je i Delibašić pozvan u reprezentaciju i kada se očekivalo se zajedno nastupe na Svjetskom prvenstvu u Portoriku, selektor Mirko Novosel je Kinđeta proglasio prekobrojnim. Dvojica rođaka su se 1975. godine najzad našli prvi put u istom timu na velikom takmičenju. Dalipagić i Delibašić bili su dio reprezentacije Jugoslavije, koja je osvojila titulu evropskog prvaka u Beogradu.
Bio je to početak serije reprezentativnih uspjeha Praje i Kinđeta. Srebro na Olimpijskim igrama u Montrealu (1976), zlato na Evropskom prvenstvu u Liježu (1977), titula svjetskog prvaka u Manili (1978), olimpijsko zlato u Moskvi (1980)… Uporedo s reprezentativnim uspjesima, Dalipagić i Delibašić su vodili žestoke duele u utakmicama Partizana i Bosne. Nezaboravna je ostala sezona 1977-78. U finalu evropskog Kupa Radivoja Koraća, odigranom u Banjoj Luci 21. marta 1978. godine, Partizan je nakon produžetka pobijedio Bosnu 117:110, uz 48 poena Dalipagića i 32 koša Delibašića.
Tri dana kasnije, ni 50 poena Dalipagića nije bilo dovoljno: Bosna, predvođena Kinđetom (26 koševa) usred Beograda se revanširala Crno-bijelima i u odlučujućoj utakmici Prvenstva Jugoslavije zabilježila pobjedu (109:102) za prvu titulu Studenata. Dok je Praja služio JNA, Bosna je naredne sezone (1978-1979) postala klupski prvak Evrope, što dotad nije uspjelo nijednom jugoslovenskom timu. Malo je nedostajalo da dvije sezone kasnije (1981-82) Partizan, na Prajinim krilima, ponovi uspjeh Studenata. U odlučujućem susretu za plasman u finale, Crno-bijeli su trebali +17 protiv italijanskog Squibb Cantùa, Praja je ubacio 55 koševa, pobjeda željenom razlikom je bila u džepu, ali su u posljednjoj sekundi Italijani smanjili zaostatak, prošli u finale i postali evropski prvaci.
U međuvremenu je Mirza Delibašić postao prvi Jugosloven u dresu Reala, a Praja i Kinđe su bili članovi reprezentacije Jugoslavije koja je u ljeto 1982. osvojila bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji. Malo ko je mogao zamisliti da će to biti posljednji zajednički nastup Praje i Kinđeta u plavom dresu, pogotovo što je u narednoj sezoni (1982-83) pukla transfer-bomba. Pored Delibašića, Real je angažirao i Dražena Dalipagića i to samo za Kup šampiona! Kinđe i Praja su najzad nastupili u istom klubu, 11 godina nakon što je propao zajednički prelazak u Partizan.
Realova sezona s legendama rođenim u BiH kao da je bila zla slutnja budućih događaja. Tandem Praja-Kinđe je oduševio publiku nekim sjajnim partijama, ali je neočekivani poraz u Madridu od Cantùa (opet Cantù koban za Praju!) uništio snove o evropskoj tituli. Iako u domaćem španskom prvenstvu Kinđe nije imao pomoć Praje, najbolji bh. sportista svih vremena je vukao Real do omjera 25-1. Međutim, to nije bilo dovoljno za titulu jer je Barcelona imala isti odnos pobjeda i poraza, da bi u majstorici u Oviedu Katalonci bili bolji od “Kraljevskog kluba” (76:70). Nakon razočaravajuće sezone bez trofeja, rođaci napuštaju Real i prelaze u Italiju – Mirza Delibašiću u Casertu kod Bogdana Tanjevića, Dražen Dalipagić u Udine.
Sportski put dvojice asova razdvojen je u ljeto 1983. godine, kada je Mirza Delibašić doživio moždani udar i morao prekinuti karijeru. Praja je igrao još osam sezona, briljirao na italijanskim parketima, prkosio godinama i 1991. završio karijeru u redovima Partizanovog ljutog rivala – Crvene Zvezde. Kinđe nas je napustio 8. decembra 2001. godine, dok je Praja nadživio rođaka, saigrača i protivnika. Dražen Dalipagić je izgubio životnu bitku 25. januara, na isti dan kada se 38 godina ranije upisao u historiju postigavši 70 poena u pobjedi svoje Rener Venezije protiv Virtusa iz Bologne. Nakon jednomjesečne epizode u Partizanu, sedam godina u reprezentaciji Jugoslavije, jedne sezone u Realu, Dražen Dalipagić i Mirza Delibašić su opet zajedno, na nekom drugom svijetu, gdje vjerovatno nepogrešivo tresu mrežice.
