Klubovi vlasnici Eurolige usvojili su nove uslove finansijskog fair-playa u najjačem evropskom klupskom košarkaškom takmičenju, čime je napravljen korak ka povezivanju nagrađivanja igrača s rezultatima klubova. Ovaj potez dolazi uz primjenu novog Standarda konkurentnog bilansa – seta propisa koji proširuje postojeća pravila o finansijskoj stabilnosti i fair-playu. Međutim, ovi propisi će stupiti na snagu tek od sezone 2027/28.
Novi propisi pokrivaju minimalni i maksimalni iznos koji klubovi smiju trošiti na plate igrača, uz određene izuzetke, a osnovat će se na prosjeku prihoda svih klubova. Iako bi ovo moglo predstavljati izazov kako za klubove s manjim prihodima, tako i za one s većim, minimalni iznos će se primjenjivati samo na klubove koji posjeduju A licencu.
Euroliga je prije deset godina uvela prva pravila finansijskog fair-playa s ciljem zaštite kolektivnih interesa klubova i smanjenja finansijskih rizika. Deceniju kasnije, Euroliga donosi Standard konkurentnog bilansa koji će se primjenjivati paralelno s postojećim propisima o finansijskoj stabilnosti i fair-playu. Novi propisi imaju za cilj:
- Uskladiti ciljeve akcionara naglašavanjem minimalnih i maksimalnih nivoa naknade u skladu s kolektivnim prihodima klubova, čime se jača partnerstvo između igrača i klubova.
- Promovisati održivost i ravnotežu konkurencije postavljanjem jednakih okvira troškova za sve timove u Euroligi na temelju kolektivnih prihoda.
- Spriječiti nedozvoljeno poslovanje kontrolisanjem pridržavanja pravila prije registracije igrača za svaku sezonu.
- Povećati transparentnost među timovima koji se natječu u Euroligi.
Standard konkurentnog bilansa razvijan je tokom posljednje dvije sezone uz sudjelovanje Udruženja igrača Eurolige (ELPA), a predstavlja prirodnu evoluciju postojećih propisa o finansijskom fair-playu, više orijentisanu prema kolektivnim prihodima nego individualnim.
Novi propisi uvode tri nivoa naknada za klubove: osnovni, visoki i niski nivo, koji će se izračunavati na temelju prosječnih prihoda klubova u posljednje dvije sezone. Ovi nivoi određuju minimalne i maksimalne iznose koje klubovi mogu trošiti na plate igrača, uz nekoliko izuzetaka, s ciljem privlačenja, razvoja i zadržavanja talenata.
Niski nivo nadoknade (LRL) predstavlja 32% prosječnih prihoda klubova i predstavlja minimalni neto iznos koji klub mora potrošiti na plate igrača, primjenjiv samo na klubove s A licencom. Klubovima bez višegodišnje licence omogućeno je smanjenje ovog nivoa.
Osnovni nivo nadoknade (BRL) iznosi 40% definisanih prihoda klubova i označava maksimalni iznos koji klubovi mogu trošiti na plate registrovanih igrača, uz nekoliko izuzetaka, uključujući dvojicu nosilaca igre, igrače do 23 godine, one koji su proveli najmanje tri sezone u klubu, te dugoročno povrijeđene igrače.
Visoki nivo nadoknade (HRL) postavljen je na 60% prosječnih prihoda klubova i predstavlja maksimalni iznos koji bilo koji klub može trošiti na plate igrača, uključujući dvojicu nosilaca igre, ali bez ostalih izuzetaka iz osnovnog nivoa nadoknade.
Također, novi finansijski fair-play pokriva i kompenzaciju konkurentnog bilansa, prema kojoj će klubovi koji potroše više od visokog nivoa morati platiti kompenzaciju ostalim klubovima koji se pridržavaju pravila.
Predstojeća sezona Eurolige bit će tranzicioni period za ove propise, koji će se postepeno uvoditi tokom naredne dvije sezone, a potpuna primjena se očekuje za tri godine.