Mahir Sulejmanović, poznatiji kao Mahir Beathosue, nažalost u aprilu 2020. godine doživio je nesreću kada je pao i povrijedio se. Nakon toga je imao šest operacija u kratkom roku, ali se uspješno oporavio. Jedna poslovica kaže: ”Samo istinska vrijednost može opstati, unatoč svim iskušenjima”. Upravo se to može reći za popularnog Mahira kojeg javnost u BiH zna kao člana Merlinove ekipe. Nedavno je završio Ocean Lava Montenegro koji ima sve karakteristike poluironmana. Naravno, učesvovao je u štafeti. U razgovoru za Sport Centar Sulejmanović je ispričao inspirativnu priču. Govorio je o nedavnom zahtjevnom takmičenju, mentalnoj snazi i povratku na staze uspjeha, treninzima, održavanju forme, hokeju i muzici.
Na početku je govorio o pomenutom Ocean Lava Montenegru koji je bio pravi test izdržljivosti, a uspješno ga je položio.
”Prije 2020. godine počeo sam se spremati za Ironman i ta želja, nakon polumaratona, kod nas i vani je nekakav – slijed događaja. Samo se nametalo i počeo sam razmišljati: ‘Da li pokušati ili ću se jednostavno spremiti i prijaviti’. Moja je sreća bila jer sam trenirao sa dobrim Ironmanima, a što se tiče plivanja – tu sam vježbao sa dobrim instruktorom. Počeo sam da radim redovno. Prije svega, što pravilnije da plivam. Također, trčanje mi je bila najjača strana jer sam svakodnevno ili u teretani ili vani trčao između 10 i 15 kilometara. Bukvalno, svaki dan’‘, istakao je na početku Sulejmanović.
Dodao je kako je imao metalnu snagu da se oporavi, te da se nikada nije predavao.
”Prognoze doktora su bile takve da, po njihovim urnecima i metodama, trebao sam biti prikovan za krevet ostatak života. Poslušao sam ih samo u jednom – da moram biti strpljiv i da se privikavam na situaciju. Strpljiv sam bio dva mjeseca, a situacija je bila takva da sam htio po svaku cijenu da se oporavim. Koliko god je bilo moguće. Nažalost, padajuće stopalo, dvije ortoze i desna šaka koja ima 20 posto funkcije je ostalo. No, nisam se predavao, nego sam trenirao spartanski. Ne znam ni sam odakle mi je dolazila inspiracija. Imao sam sreću da sam završio za fitnes instruktora u BTC centru. Znao sam da tijelo pamti bolje nego mozak. Moj fizioterapeut Haris Babić koji je dugo živio u Sloveniji radio sa Olimpijskim komitetom ove zemlje i putovao na dvije Olimpijade. Radio je čak i sa Kostelićima i njemu sam pao u nemilost. Inatili smo se do tih granica da su nam terapije trajale po pet sati. Nakon godinu dana sam sjeo na bicikl. Sa Senadom Bečkovićem, sa kojim sam najviše vremena provodio, usadio sam tu ljubav prema biciklizmu”, istakao je naš sagovornik.
Otkrio je kako danas trenira i održava formu.
”Vježbam svakodnevno. Ustajem rano i sebi sam zacrtao tri visinske tačke. Od svoje kuće na Mahmutovcu do Faletića, pa se spustim u grad. Onda ide brdo Hum repetitor, potom Trebević i onda kuća. Tako radim dva dana, a zatim ide – jedan dan vježba snage. No, sa malim težinama. Racimo, prije trke u Kotoru doživio sam pad sa bikea i puno su mi pomogli braća Maljević sa svojim PFHSC-om gdje sam išao na tretmane da se što prije vratim. Jer za 20 dana je bila trka u Kotoru i pomogli su mi. Međutim, ako vam kažem da sam došao na štakama u zonu za bicikle da sačekam plivača Borisa Vukovića, a nakon mene je trčao Karlo Jularić. Oni su pipadnici specijalne jedinice FUP-a. Čovjek koji kontroliše zonu za bike nije htio odmah da me pusuti jer kaže – ‘Nemoj me zezati, idi popij kafu sada će ovi voziti’. Jedva sam ga ubijedio da i ja vozim na trci. Da budem iskren, uživao sam i nekako sam na jedan način zaokružio ono što sam sanjao. Izuzetno sam sretan zbog toga”, potcrtao je Sulejmanović.
Naglasio je koliko mu je pomogao sport da lakše prođe kroz sve što mu se desilo.
”Ostao sam stari romantičar i držim se iskrenih postulata kada treniram. Sam, s nekim ili da neko nadgleda. Vjerujem da živim disciplinovanije, spartanskije od 80 posto sportista. Ipak, vrijeme je trke za parama. Sport se koristi i za neke druge stvari. Niko te bolje ne razumije od onoga sa kojim treniraš ili protiv kojeg si na sportskom polju. To sam najbolje osjetio na dva svjetska UCI kupa u parabiciklizmu. Jednostavno, osjećao sam se kao oni Jamajčani koji se spremaju na Olimpijadu. I moja preporuka je. I dobra šetnja ili bilo koji fizički posao je – dovoljan da čovjek bude zdraviji. Da vam i ovo kažem, prije tri mjeseca napravio sam testiranje na svjetskom nivou. Bio sam fasciniran u kakvoj sam formi. Imam 51 godinu ušao sam u šestu deceniju života, a parametri testiranja su odlični. Po tim rezultatima imam 38 godina. Srce, pluća i metabolizam je samo ogledalo ozbiljnog treninga. Nešto što ne znam, pitam uvijek kompetente ljude da mi objasne i nikad ne treniram nasumično. Uvijek imam plan i program”.
Detaljno je opisao svoj trening.
”Nekome će se dopasti, nekom ne. Kada ustanem popijem čašu vode koju ostavim na sobnoj temperaturi. Pustim muziku, nešto da me razbudi pošto mi treba malo duže vremena za oblačenje. U glavi već prolazim staze koje treba da vozim. Treniram uvijek bez doručka. Također, nosim dvije boce sa vodom. Ako sam na bikeu, ako sam kući i radim trening snage – najviše vremena provedem praveći listu muzike sa listom vježbi. Nisam bodybuilder da dižem velike težine, nego manje težine – više ponavljanja. Praktikujem što manja pauza između vježbi i 2 minute između setova. Inspirišu me ljudi oko mene, oni koji su napravili karijere u svojim sportovima. Imam želju da treniram sa zdravim ljudima. Upornost sa pravilnim treningom – mislim da je ključ uspjeha. Kao dijete sam vozio poni bike. Kasnije BMX, ali iskren da budem moj sport je totalna suprotnost od biciklizma. Ipak, vremenom sam se tako navukao na to”.
Mahirova prva ljubav bila je – hokej. Govorio je i o tome.
”Hokej se polako vraća i kod nas. Jedno vrijeme, mislim na ono od prije rata, bio je popularniji od fudbala i košarke. Kažu da je grub i opasan. No, postoji statistika i svaka prekršaj u hokeju se sanksioniše po 2 minute. Ipak, više se napravi prekršaja na jednoj fudbalskoj utakmici nego na hokeju. Da ne govorim za naš bh. fudbal”.
Mahir ima i svoj brend dresova, o tome je rekao.
”Počeo sam s tim, ali puno oduzima vremena i novaca. Balance, tako se zvalo. Nadam se da će jednog dana zaživiti punim kapacitetom. To nekako iz prikrajka radim i imam planove vezane za taj projekat”.
Na kraju je spomenuo i muzičku karijeru.
”Bude malo remixiranja, DJ sam ponekad i to me drži budnim. Ne mogu se požaliti. Nakon jednog perioda nisam ništa radio što se tiče muzike. Sada je situacija puno bolja”, zaključio je Sulejmanović.
