Sjećanje na možda najveće finale Kupa maršala Tita u historiji ovog takmičenja nakon kojeg je veliki srebreni pehar prvi put stigao u BiH.
Piše: J. Mržljak
U takmičenju su učestvovala 5.264 kluba s prostora od Triglava do Đevđelije, a do finala su se probili bh. velikani. Na današnji dan prije 43 godina na beogradskoj Marakani su Velež i Željezničar odigrali utakmicu koja je atmosferom, igrom, preokretima oduševila fudbalsku Jugoslaviju. Bilo je to možda najveće finale Kupa maršala Tita u historiji ovog takmičenja nakon kojeg je veliki srebreni pehar prvi put stigao u BiH.
Sve je počelo sedam mjeseci ranije kada su bh. klubovi teškim pobjedama u utakmicama 16-ine finala, odigranim 15. oktobra 1980. godine, počeli pohod ka Marakani. Velež je u bh. derbiju, nakon velike borbe, pod Bijelim Brijegom savladao banjalučkog Borca 3:2. Vahid Halilhodžić, Dubravko Ledić i Vladimir Skočajić su pogodili za Rođene, dok je oba gola za Borac postigao Dževad Kreso. Željo se mučio u Titovom Velenju protiv drugoligaša Rudara i na kraju golovima Edina Bahtića zabilježio trijumf 2:1.
U osmini finala 19. novembra 1980. godine, Velež i Željezničar trebali su, barem na papiru, imati lakši posao. Mostarci su gostovali drugoligašu Sutjesci iz Nikšića, ali u Kotoru pošto je stadion kraj Bistrice suspendovan zbog incidenta na utakmici Druge lige Istok. Nikšićani nisu “mirovali” ni u Kotoru: U 15. minutu kup utakmice protiv Veleža, igrač Sutjeske Miodrag Krivokapić, nezadovoljan sudijskom odlukom, loptom je pogodio glavnog arbitra Trajčeta Madžoskog iz Prilepa. Utakmica je prekinuta i registrovana službenim rezultatom 0:3 za Velež. Sarajevski Plavi su se ponovo mučili protiv drugoligaša, ovaj put na Grbavici u duelu sa Slobodom iz Titovog Užica. Odbrana gostiju odolijevala je napadima Željezničara do 78. minuta, kada je u napad krenuo centarhalf Hajrudin Saračević i postigao jedini gol za pobjedu Plavih (1:0).
Utakmice četvrfinala odigrane su 22. februara 1981. godine, a oba bh. kluba bili su domaćini. Velež je u teškim uslovima, po kišnom vremenu i blatnjavom terenu pod Bijelim Brijegom, s pola snage savladao makedonskog trećeligaša Bregalnicu iz Štipa (2:0) golovima Halilhodžića i Okuke u prvom poluvremenu. Željo je imao znatno teži posao jer je igrao protiv te sezone odličnog niškog Radničkog, koji se do samog finiša prvenstva sa Crvenom Zvezdom i Hajdukom borio za titulu. Pred 10.000 gledalaca na Grbavici, puleni Ivice Osima su do pobjede (1:0) došli s bijele tačke. Nakon prekršaja Miloša Drizića nad Radetom Papricom, sudija Aleksandar Nikić je u 17. minuti dosudio jedanaesterac. Kazneni udarac izveo je Vlado Komšić, čiji je udarac golman Dragan Pantelić odbranio, ali je popularni “Tašo” bio priseban i odbijenu loptu ubacio u mrežu.
Mostar i Sarajevo zahvatila je fudbalska groznica kada je žrijebom određeno da Velež i Željezničar budu domaćini polufinalnih utakmica 1. aprila 1981. Na skoro ispunjeni Stadion pod Bijelim Brijegom, pred 20 hiljada gledalaca, stigla je titogradska Budućnost koja je eliminisala te sezone dva najbolja jugoslovesnka kluba – Hajduk (4:0) u prvom kolu i Crvenu Zvezdu (2:1) u osmini finala. I u Mostaru su Titograđani bili dostojan protivnik. Utakmica je bila neizvjesna, a čovjek odluke bio je Vahid Halilhodžić čija su dva gola donijela pobjedu Rođenima (2:1) i plasman u finale.
Drama je viđena i u drugoj polufinalnoj utakmici koju su na prepunoj Grbavici, pred 25.000 gledalaca, igrali Željezničar i Partizan. Plavi su igrali izvanredno, stvarali brojne šanse, ali je mreža Radmila Ivančevića bila začarana. Ipak, u 77. minuti je Rade Paprica otključao bravu Crno-bijelih, da bi u posljednjih trenucima Ante Grabo pogodio za konačnih 2:0 i neopisivo slavlje Željinih navijača!
Postalo je jasno da će prvi put neki bh. klub osvojiti Kup maršala Tita, dilema je bila samo – Velež ili Željezničar? Fudbalski stručnjaci su veće šanse davali Veležu koji je te sezone, nakon nekoliko sušnih godina, ponovo sklopio odličan tim, Vedete su bili reprezentativci Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković, na golu je stajao iskusni Enver Marić, na trenerskoj klupi jedan od najslavnijih jugoslovenskih fudbalera Miloš Milutinović. Sa druge strana stajao je tim koji je Ivica Osim podizao korak po korak, od povratka u Prvu ligu tri godine ranije, do vrhunca generacije – plasmana u polufinale Kupa UEFA 1985. Posebnu draž finalnoj utakmici dao je nastup Slavka Njeguša, golmana koji je u zimskoj pauzi iz Veleža prešao u Željezničar.
BiH je bila na nogama u noći s 23. na 24. maj 1981. Iz Mostara, Sarajeva i drugih bh. gradova put Beograda krenulo je stotine vozova, autobusa, privatnih automobila… Procjenjuje se da je iz BiH stiglo između 30 i 40 hiljada navijača Veleža i Željezničara koji su stvorili fantastičnu atmosferu na Marakani. Ako se doda prisustvo “neutralnih” posmatrača, onda je 55.000 gledalaca na duelu Veleža i Željezničara treće najposjećenije finale Kupa maršala Tita u kojem nijedan akter nije bio iz Beograda. Više gledalaca bilo je samo na finalnim utakmicama Hajduk – Budućnost 2:0 (80.000) 1977. godine i Hajduk – Dinamo 1:0 (60.000) 1976.
A na terenu, potpuno neočekivano, prvo poluvrijeme finala proteklo je u dominaciji Željezničara. Redale su se šanse Bahtića, Odovića, Paprice, dok je na suprotnoj strani Njeguš bio skoro bez posla. U 36. minuti je Željezničar najzad krunisao bolju igru. Paprica je pobjegao odbrani Rođenih, prešao je i golmana Marića koji ga je oborio pa je sudija Vlajić iz Beograda opravdano pokazao na bijelu tačku. Izvođač jedanaesterca bio je tada 21-godišnji Mehmed Baždarević koji je, uprkos mladosti, preuzeo odgovornost i sjajnim udarcem pogodio gornji desni ugao za vodstvo Željezničara (0:1). Po onome što se dešavalo u prvom poluvremenu, Velež je čak mogao biti zadovoljan što je na odmor otišao samo s jednim golom zaostatka.
U nastavku Velež kreće mnogo odlučnije i ubrzo preokreće rezultat. Igrao se 55. minut kada je nakon kornera najviši u šesnaestercu Željezničara bio Matijević, savladao Njeguša, loptu je sa gol-linije odbio Berjan, ali samo do Halilhodžića koji je ubacio u mrežu (1:1). “Pravi pakao na stadionu Crvene Zvezde”, tako je atmosferu na tribinama nakon izjednačujućeg gola Halilhodžića opisao Petar Lazović, reporter TV Beograd, koji je prenosio utakmicu za gledaoce širom Jugoslavije.
Samo tri minuta kasnije Željinoj odbrani bježi rezervista Momčilo Vukoje, ubacuje na vrh peterca gdje Halilhodžiću nije bilo teško da postigne svoj drugi gol i dovede Velež u vodstvo (2:1). No, ekipa Ivice Osima se ne predaje, ponovo je Paprica neuhvatljiv za odbranu Rođenih, ruši ga Đurasović, a Vlajić svira drugi penal za Želju. Opet je Baždarević poslao Marića u jednu, loptu u drugu stranu i nakon 60 minuta rezultat je izjednačen (2:2).
U posljednjih pola sata Velež je bio ofanzivniji i opasniji. Nekoliko minuta prije gola odluke Komšić je u šesnaestercu oborio Sliškovića, igrači i navijači Veleža tražili su penal, ali je Vlajićeva pištaljka ostala nijema. Ipak, 10-ak minuta prije kraja Mostarci postižu pobjedonosni gol. Nakon centaršuta s lijeve strane Njeguš je zaplivao u prazno, nadvisio ga je Halilhodžić, ubacio loptu pred prazan gol, a tamo je Momčilo Vukoje potvrdio pogodak za konačnih 3:2.
Kada je sudija Vlajić odsvirao kraj, nastala je ludnica među navijačima Veleža. Ono što nije uspjelo brojnim generacija mostarskog kluba, pošlo je za rukom ekipi koju je s klupe predvodila “Plava čigra”, legendarni Miloš Milutinović. Svi pamte nepravdu iz prve polovine ’70-ih, kada se sjajna BMV generacija (Bajević-Marić-Vladić) trenera Sulejmana Repca morala zadovoljiti tek s dvije vicešampionske titule. Ili, izvanrednu ekipu iz sezone 1965-66 koja je osvojila treće mjesto u Prvenstvu Jugoslavije. Umjesto simpatija i pohvala za “umjetnički dojam”, Velež je 24. maja 1981. naplatio dio starih dugova i konačno osvojio prvi trofej.
Kapitenu Veleža Enveru Mariću je srebreni pehar maršala Tita predao Marjan Lenarčič, predsjednik Saveza fizičke kulture Jugoslavije (SFKJ) nakon čega je nastavljeno slavlje. Navijači su se “klanjali” svom idolu Vahidu Halilhodžiću, koji je na oproštaju od Veleža, uoči prelaska u francuski Nantes, osvojio prvi veliki trofej u karijeri. “Bio sam nervozan, ali moraju me shvatiti navijači. Na rastanku sam mnogo želio ovaj pehar. Mislim da sam danas najsretniji čovjek u Jugoslaviji”, rekao je “Vaha” najzaslužniji za trofej jer postigao čak šest od ukupno 10 Veležovih golova u pohodu na Kup maršala Tita.
Na suprotnoj strani, u taboru Željezničara, vladala je tuga zbog propuštene šanse da Plavi u Beogradu osvoje drugi trofej u klupskoj historiji, nakon titule prvaka 1972. godine, koja je ovjerena nekoliko stotina metara dalje od Marakane, na stadionu JNA. “Bila je to izvanredna utakmica. Primili smo jeftine golove. Treba čestitati Veležu, ali mislim da je pobijedio sretniji tim”, nakon utakmice je izjavio Ivica Osim, šef stručnog štaba Željezničara.
Za razliku od Veleža čiji su igrači mogli “lumpovati”, Plavi su se morali psihološki oporaviti i posvetiti borbi za opstanak u prvenstvu. Svega 13 dana nakon velikog finala, Željo je 6. juna 1981. godine, u meču 32. kola Prvenstva Jugoslavije osvojio bodove spasa. Protiv koga? Nikog drugog nego Veleža, i to u Mostaru! Na Stadionu pod Bijelim Brijegom je Željezničar upisao pobjedu 3:1 i tako se makar malo revanširao Mostarcima za poraz u finalu Kupa maršala Tita.
Velež – Željezničar 3:2 (0:1)
Beograd, 24. maj 1981. godine. Stadion Crvene Zvezde. Gledalaca 55.000. Vrijeme toplo, teren pogodan za igru. Sudija: Milorad Vlajić (Beograd). Žuti kartoni: Halilhodžić, Slišković (Velež), Komšić, Nikić (Željezničar).
Strijelci: 0:1 Baždarević (36), 1:1 Halilhodžić (55), 2:1 Halilhodžić (58), 2:2 Baždarević (60), 3:2 Okuka (80).
VELEŽ: Marić, Kalajdžić, Mičić (Vukoje), Ledić, Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, V. Halilhodžić, Međedović, Skočajić (M. Mulahasanović). Trener: Miloš Milutinović.
ŽELJEZNIČAR: Njeguš, Berjan, Komšić, I. Lušić, H. Saračević, Čilić, Nikić (Vlaški), Odović (Grabo), R. Paprica, Baždarević, Bahtić. Trener: Ivica Osim.
