Godina je 1998. Reprezentacija Bosne i Hercegovine iza sebe je imala prve kvalifikacije za veliko takmičenje. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, koje smo okončali na četvrtom mjestu u grupi sa devet bodova. I Evropi jasno poručili da nam je mjesto na njenoj fudbalskoj mapi. Na početku kvalifikacija domaće utakmice nismo mogli igrati na tlu Bosne i Hercegovine, jer su čelnici FIFA-e smatrali da sigurnosna situacija u zemlji u kojoj je tek stao rat nije dobra. Ipak, zahvaljujući lobiranjima uglednih Bosanaca i Hercegovaca, priznatih u svjetskoj fudbalskoj organizaciji uskoro je reprezentacija domaće utakmice počela igrati na stadionu Koševo (danas Asim Ferhatović – Hase).
Mnogo veći problem tadašnjem selektoru predstavljala je činjenica da su se u reprezentaciju odazivali samo Bošnjaci. S izuzetkom Vlatka Glavaša i Pave Dadića koji su igrali već u prvim kvalifikacijama. Brojni su tih godina igrači hrvatske i srpske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine igrali zapaženo u Evropi, ali pod zastavu domovine iz sigurnosnih razloga nisu smjeli. Neki su zaigrali za susjedne zemlje, a dio je osjećajući samo Bosnu i Hercegovinu domovinom odlučio sačekati bolje vrijeme. Mirsad Hibić je nakon igranja za Hrvatsku došao u Zenicu i na terenu na utakmici protiv Albanije proveo samo minutu (bio je povrijeđen) da bi u budućnosti ostao na raspolaganju svojoj Bosni i Hercegovini.
Sergej Barbarez tih je godina bio zvijezda Bundeslige. Igrao je za Hansu iz Rostocka. Javnost u zemlji očekivala je njegov dolazak u reprezentaciju, njegova želja bila je neupitna, međutim – kako je kasnije otkrio, nije smio. Ne zbog svoje lične, već zbog sigurnosti roditelja koji su rat proveli na zapadnoj obali Mostara.
– Bjesnio je rat u Bosni i Hercegovini. Majka Zlata je ostala u Mostaru da čuva stan. Dobijao sam informacije da neki ljudi hoće da je otmu i ubiju. Dva puta je skoro nestala. Pokušali su da je kidnapuju, a zatim ubiju, rekao je u jednom intervjuu Barbarez, otkrivajući da su roditelji Ljubo i Zlata dobijali prijetnje smrću i nakon rata, i to za slučaj da Sergej odluči da pored poziva Njemačke i Hrvatske izabere Bosnu i Hercegovinu.
– Imali smo kontakte s nekim ljudima koji bi to mogli spriječiti. Rekao sam da ću igrati za svoju zemlju samo kada moja majka bude sigurna. Jednog dana politika je intervenisala i garantovala sigurnost mojoj porodici. To obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Tako sam 14. maja 1998. godine kao 26-godišnjak upisao debi za reprezentaciju. Izgubili smo u Kordobi od Argentine 5:0, rekao je Barbarez.
Govoreći o politici koja je reagovala, Barbarez je mislio na dvojicu istaknutih političara u zemlji i ljude okupljene oko njih. Prvi je ratni predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, koji je tih godina bio član tročlanog Predsjedništva BiH, a drugi tadašnji gradonačelnik Mostara Safet Oručević. Tih je godina Mostar bio u žiži interesovanja svjetske javnosti, jer je trebalo pomiriti dvije do jučer zaraćene strane i napraviti zajedničku administraciju. Sve to podrazumijevalo je povrate stanova i kuća, ujedinjavanje gradskih institucija, izgradnju mostova, obnovu hiljada porušenih objekata…
Svih tih godina porodica Barbarez s izuzetkom Sergeja koji je u Njemačkoj, živi u Mostaru. Teško! Otac Ljubo bio je nezaposlen, pa je Sergej iz Njemačke redovno morao slati pomoć. Želja da zaigra pod zastavom sa ljiljanima bila je neupitna i velika, međutim trebalo je brinuti o roditeljima i sestri. Kabinet predsjednika Izetbegovića zaprimio je molbe više osoba iz svijeta fudbala koji su molili da se riješi problem porodice Barbarez, a kako bismo u reprezentaciji dobili pojačanje. Reagovao je rahmetli Izetbegović koji je kontaktirao Safeta Oručevića.
– Sjećam se poziva Bakira Sadovića, tadašnjeg šefa kabineta rahmetli predsjednika Izetbegovića, koji mi je saopštio da su se javljali ljudi iz fudbala i novinar Senad Avdić, s molbama da se zaštiti porodica Barbarez zbog želje njihovog sina Sergeja da zaigra za Bosnu i Hercegovinu. Ja sam Bakiru kratko odgovorio: “Igrat će!”, prisjeća se Oručević.
Već sutradan je pokrenuo inicijativu da se Barbarezi zbrinu u stan u kojem će biti sigurni, a posredovao je i zaposlenju Sergejovog oca Ljube, koji je uskoro počeo raditi u pošti. Sergej je u znak zahvalnosti prilikom prvog dolaska u Mostar nakon rata (1998.) bio Oručevićev gost u Gradskoj upravi Mostara, a dvadeset godina kasnije Oručević je Barbarezu uručio priznanje “Mimar mira”, koje Centar za mir na čijem je čelu dodjeljuje svake godine zaslužnim pojedincima za strpljiv, predan i prepoznatljiv doprinos u građenju i afirmaciji mira, u teškom ratnom i poratnom periodu, prenose sportske.ba.
Sergej Barbarez je nakon debija u Kordobi u reprezentaciji ostao devet godina i za to vrijeme postao ikona bh. fudbala. Po okončanju igračke karijere nikad nije skrivao želju da jednog dana postane selektor Zmajeva, a ona je na iznenađenje javnosti ispunjena prošle sedmice, kada je dobio mandat na četiri godine i zadatak da Bosnu i Hercegovinu odvede na Euro 2028.
