Derbi odigran 27. marta 1977. godine izazvao je nezapamćen interes u Tuzli i okolini, a na terenu je Sloboda propustila da nokautira lidera i budućeg šampiona.
Piše: J. MRŽLJAK
Sezona 1976-77 ostala je u lijepom sjećanju navijačima Slobode, jer su njihovi ljubimci osvojili treće mjesto u Prvenstvu Jugoslavije, izborili plasman u Kup UEFA, ali i odigrali nekoliko nezaboravnih utakmica koje se pamte decenijama. Već smo se podsjetili velikog derbija 20. kola, kada su 20. marta 1977. godine, pred 50.000 gledalaca na Maksimiru, Dinamo i Sloboda igrali neriješeno 1:1. Već u narednom kolu, sedam dana kasnije, Crveno-crni su bili akteri još jednog velikog derbija, kada je na Tušanj stigao lider – ekipa Crvene zvezde.
Beograđani su držali prvu poziciju s 30 bodova, dok su Sloboda i Dinamo dijelili drugo i treće mjesto (po 25 bodova). Stoga ne čudi da derbi odigran na današnji dan prije 47 godine – 27. marta 1977. – izazvao nezapamćen interes u Tuzli i okolini. Tušanj je bio pun kao šibica, na tribine se natiskalo rekordnih 17.000 gledalca, a dosta navijača visilo je na drveću u i oko tuzlanskog stadiona. Domaćin je u derbi ušao oslabljen za požutjelog Ismeta Hadžića, koga je zamijenio Senad Ibrić.
Nošeni podrškom s tribina, puleni Đorđa Geruma od početka su zavladali terenom i, predvođeni sjajnim Mustafom Hukićem, stvarali šanse pred golom Boška Kajganića. Tušanj je eruptirao u 18. minuti: Nakon centaršuta Hukića, Fuad Mulahasanović “Lica” je primio loptu na prsa, a onda je snažnim udarcem smjestio pod prečku (1:0). Samo tri minuta kasnije Nikola Jovanović, bek Zvezde, kasnije fudbaler Manchester Uniteda, udario je Merseda Kovačevića, pa mu je novosadski sudija Pavle Ristić pokazao crveni karton.
U 50. minutu se činilo da je derbi riješen: centarhalf Slobode Kasim Alibegović iz “mrtvog ugla” je raspalio s 20-ak metara, iznenadio Kajganića i povećao prednost domaćina (2:0). Umjesto da dotuku brojčano slabijeg i inferiornijeg rivala, Tuzlaci su se povukli zadovoljni s dva gola prednosti. Takav pristup je u posljednjih pola sata kaznila sjajna Zvezdina ekipa, koja je te sezone bila toliko dominantna da je titulu matematički osigurala pet kola prije kraja šampionata.
Najprije je u 60. minuti Zoran Filipović šutirao glavom, pogodio stativu, a golman Ranko Cakić odbijenu loptu praktično sâm ugurao u mrežu (2:1). U redove Tuzlaka uvukla se nervoza, otupila je oštrica napada, igrači sve češće gledaju u sat, Aleksandar Miličić dobija žuti karton zbog odugovlačenja. Pet minuta prije kraja nova konfuzija u odbrani Slobode: nesporazum Alibegovića i Cakića je iskoristio Dušan “Staja” Nikolić, loptu doturio Dušanu Saviću, kojem nije bilo teško da pogodi prazan gol za konačan rezultat (2:2).
“Neshvatljivo smo igrali u drugom poluvremenu, od gotovog napravili veresiju. Primili smo jeftine golove. Zaslužili smo pobjedu”, rekao je rezignirani Đorđe Gerum, trener Slobode. Iako su ostali bez vrijedne pobjede u derbiju, fudbaleri Slobode uspjeli su na kraju prvenstva osvojiti treće mjesto i plasirati se u Kup UEFA što je bio najveći uspjeh u klupskoj historiji. Bolji od Tuzlaka bili su samo Crvena Zvezda i Dinamo.
Sloboda – Crvena Zvezda 2:2 (1:0)
Tuzla, 27. mart 1977. Stadion Tušanj. Teren i vrijeme idealni za igru. Gledalaca: 17.000. Sudija: Pavle Ristić (Novi Sad). Žuti kartoni: Miličić (Sloboda), Savić i Nikolić (C. Zvezda). Crveni karton: Jovanović (C. Zvezda).
Strijelci: 1:0 Mulahasanović (18), 2:0 Alibegović (50), 2:1 Filipović (60), 2:2 Savić (85).
SLOBODA: Cakić, Miličić, Jovičić, Jašarević, Alibegović, Verlašević, Ibrić (Mujezinović), F. Mulahasanović, M. Kovačević, Hukić (Geca), Šećerbegović. Trener: Đorđe Gerum
CRVENA ZVEZDA: Kajganić, Jelikić, N. Jovanović, Muslin, B. Radović, Bogićević, V. Petrović (Baralić), D. Nikolić, Z. Filipović, D. Lukić (Šestić), D. Savić. Trener: Gojko Zec.
