Sa bivšim reprezentativcem naše domovine i nekadašnjim fudbalerom Orašja, Siona, Austrije, Wolfsburga i Saturna, razgovarali smo o njegovoj bogatoj karijeri
Razgovarala: Džejna Kajović
Marko Topić, bivši nogometni reprezentativac Bosne i Hercegovine, odlučio je da igra za naš nacionalni tim u najtežim trenucima 90-tih godina Niti jedne sekunde nije razmišljao, odabrao je zemlju svog rođenja. Nakon okončane uspješne nogometne karijere uplovio je u trenerske vode. Ne libi se javno reći i kritikovati stvari koje nisu dobre. Stoge je omiljen u javnosti. Čim se spomene njegovo ime navijači ”dignu palac gore”.
Marko Topić (47) govorio je za Sport Centar. Osvrnuo se na Premijer ligu BiH, karijeru, dane provedene u reprezetaciji, a spomenuo je i Edina Džeku.
Možete li za početak reći sa koliko godina Vam se javila ta ljubav i strast za nogometom?
Kao i kod svakog dječaka sa sedam ili osam godina se pojavila ta ljubav prema nogometu, a sa nekih sedamnaest ili osamnaest sam shvatio da bi moglo biti nešto ozbiljnije i od tada sam posvetio puno vremena treninzima.
Jeste li uvijek željeli da budete u vrhu napada?
Uvijek sam želio biti samo – napadač.
Kada sumirate sve odigrane utakmice u nacionalnom dresu, koja Vam je najdraža, a koja budi najviše uspomena?
Prva utakmica za A selekciju protiv Tunisa 5. novembra 1997. godine. Tada sam sebi rekao ‘Marko san ti se ispunio, postao si reprezentativac BiH’. A dvoboj koji budi najviše uspomena je na Mediteranskim igrama u Bariju 1997. godine kada sam dao gol Hrvatskoj za pobjedu od 1:0. Ta utakmica je bila prekretnica u mojoj karijeri i od tada je sve krenulo uzlaznom putanjom.
Možete li nam bar u kratkim crtama opisati osjećaj kada ste igrali posljednju zvaničnu utakmicu u državnom dresu?
Bio sam ponosan što me pokojni Miroslav Blažević Ćiro, uz nagovor Emira Spahića, nakon sedam godina pauze vratio u nacionalni tim. Za one koji ne znaju od 2002. do 2009. godine nisam bio pozivan. Moja posljednja utakmica je bila 2009. godine u Nici protiv Omana. To je bio prijateljski okršaj. Obući još jednom dres reprezentacije je jednostavno ponos. Emocija je bila ogromna, a tada sam znao da je to posljednja utakmica koju ću ili koju sam odigrao za reprezentaciju BiH.
S obzirom da je poznato da pratite bh. prvenstvo, kako gledate na aktuelno stanje Premijer lige?
Našu ligu pratim svaki vikend i sigurno sam dobro upoznat sa stanjem u istoj. Nogomet u Premijer ligi BiH je sigurno bolji radi nekoliko terena koji su napravljeni. Što se tiče suđenja to je izuzetno loše i to će biti teško popraviti sa VAR-om ili bez njega. Dva najveća kluba u državi Sarajevo i Željezničar nemaju kontinuitet niti strpljenje kako prema stručnjacima, tako i prema igračima. Stalne smjene trenera, i svaki prelazni rok desetak novih igrača nisu dobre i sigurno ne idu u prilog nikome.
Povreda koljena Vam se desila 2009. godine na jednom od treninga u Austriji. Koliko je utjecala psihički na Vas?
Kako ono kažu: ‘Što te ne ubije, to te ojača’. Hvala Bogu da do pred kraj karijere nisam imao nekih velikih povreda. No, svaka psihički utječe na igrače i izuzetno je težak i dug ponovni proces povratka u pogon. Pogotovo poslije težih povreda.
Vaš najduži i najdraži staž se desio u kojem klubu?
U ruskom FC Saturnu gdje sam proveo tri godine. Svaki klub u kojem sam igrao, svaki grad i država u kojima sam bio, ostavile su pozitivne utiske na mene i uvijek se rado vraćam tamo. Sigurno nastupi u Njemačkoj u Bundesligi, preko 100 odigranih utakmica nije mala stvar i to je nešto što je najdraže i s nostalgijom se sjetim trenutaka iz Bundeslige.
Često u javnim objavama hvalite Edina Džeku koji vam je i prijatelj. Ovo pitanje sve zanima. Šta će biti kada on ode iz nacionalnog tima?
Igrali smo zajedno što mi je bila velika čast. Kao osoba je odličan, kao nogometaš isto tako, sve titule i rezultati što je postigao potvrđuju to što govorim. Najbolji strijelac reprezentacije, za mene najveći igrač BiH svih vremena, najbolji napadač sa prostora bivše Jugoslavije. Kada se on oprosti od našeg dresa – onda nam se crno piše. Takvog igrača nećemo imati sljedećih 10 do 15 godina.
Pitanje za kraj. Koji biste savjet dali mlađim igračima koji žele trasirati put u profesionalni nogomet?
Svi koji me poznaju znaju da sam bio pravi profesionalac i da sam puno vremena posvetio treninzima i regeneraciji. Savjet koji bi sebi dao bi bio da – još više moraju trenirati i još više moraju biti fokusiran na svaki sitni detalj sa treninga i utakmice. Na svaku finesu. Te da prave analize grešaka i ispravljaju ih na sljedećim utakmicama ili treninzima.
