Na današnji dan, 15. oktobra 2013. godine, fudbalska reprezentacija naše Bosne i Heregovine se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Piše: Almedin Halilović
To je sigurno datum koji će zlatnim slovima ostati upisan u historiju bosanskohercegovačkog sporta i same države Bosne i Hercegovine. A i koji će uvijek buditi posebne emocije i podsjećati na one koje su probuđene te oktobarske noći.
Toga dana se igralo posljednje kolo kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu koje se igralo godinu poslije. Naša reprezentacija se nalazila u grupi sa Grčkom, Slovačkom, Lihtenštajnom, Latvijom i Litvanijom. Uoči posljednjeg kola situacija je bila jasna, samo dvije reprezentacije su ostale u borbi za plasman. Prvoplasirana ide direktno na Svjetsko prvenstvo, a drugoplasirana u baraž. Grčka i naša reprezentacija imaju po 22 boda, naša reprezentacija ima bolju gol razliku, bolji međusobni omjer sa Grčkom, zbog čega se nalazila na prvom, a Grčka na drugom mjestu. Grčka dočekuje Lihtenštajn i očekuje se pobjeda Grčke. Naša reprezentacija gostuje Litvaniji i samo sa pobjedom osigurava plasman na Svjetsko prvenstvo, bez obzira kako završila utakmica između Grčke i Lihtenštajna.
Brutalna podrška navijača
Svanuo je i 15. oktobar 2013. godine. Malo ko se sjeća da je tada bio i najveći muslimanski praznik Bajram. Preko sedam hiljada navijača je otputovalo u daleki Kaunas u Litvaniji, kako bi na stadionu Darius i Girėnas bodrili našu reprezentaciju u posljednjem jurišu na najveći uspjeh u svojoj historiji. Milioni onih koji nose Bosnu i Hercegovinu u srcu su bili “zalijepljeni” ispred televizora. Gledala se utakmica u vožnji i na poslu, kod kuće, u kafićima i na trgovima. Majstori euforije.
Treba se prisjetiti i da je naša reprezentacija kroz cijele kvalifikacije imala brutalnu podršku. Jedino u Grčkoj su domaći navijači bili u većini, a i to zbog ograničenog broja ulaznica za naše navijače i sigurnosnih ograničenja. O atmosferi na Bilinom Polju u Zenici, gdje je naša reprezentacija igrala domaće utakmice, da ne govorimo.
Imena 23 heroja koji to ostaju bez obzira na sve
Bile su to kvalifikacije koje je naša reprezentacija odradila sa odličnim rezultatom. Uoči posljednjeg kola imala je sedam pobjeda, te po jedan remi (protiv Grčke u gostima 0:0) i po jedan poraz (od Slovačke kod kuće rezultatom 1:0). Epilog, kulminacija i finale je bio taj 15. oktobar 2013. godine. Malo ko je vjerovao da Grčka neće pobijediti, ali svi su vjerovali da će naša reprezentacija slaviti najvažniju pobjedu u svojoj historiji.
Tadašnji selektor naše reprezentacije Safet Sušić je od prve minute na teren poslao sljedeće igrače: Asmir Begović, Avdija Vršajević, Ermin Bičakčić, Emir Spahić, Miralem Pjanić, Vedad Ibišević, Zvjezdan Misimović, Edin Džeko, Sejad Salihović, Senad Lulić i Haris Medunjanin. Na klupi su bili: Boris Pandža, Elvir Rahimić, Miroslav Stevanović, Jasmin Fejzić, Zoran Kvržić, Adnan Zahirović, Senijad Ibričić, Edin Višća, Izet Hajrović, Asmir Avdukić i Toni Šunjić.
Imena koja će ostati zlatnim slovima upisana u historiju bosanskohercegovačkog fudbala i koja će, bez obzira na sve što se desilo u proteklih deset godina, uvijek nositi čast da su prvi odveli fudbalsku reprezentaciju naše zemlje na jedno veliko takmičenje.
“I evo ga!”
Sama utakmica je, kao i skoro sve utakmice naše reprezentacije u tim kvalifikacijama, bila jednosmjerna ulica. Naša reprezentacija svim silama napada, a protivnik se svim silama brani.
Imala je naša reprezentacija problema u utakmici sa Litvanijom jer pravog odgovora na odbranu koju je igrala domaća reprezentacija nije bilo, i to se vidjelo od samoga početka utakmice. Sigurno je da je psihološki pritisak tu predstavljao najveći problem za naše reprezentativce. Ali utakmica je od samoga početka bila tvrda i trebalo je to uskladiti sa očekivanjima navijača, tj. pomenutim psihološkim pritiskom, i važnosti pobjede.
Prvo poluvrijeme je završeno bez golova. Reprezentaciji Litvanije bukvalno nije omogućena ni jedna prilika da postigne pogodak, dok su za našu reprezentaciju po dva puta pokušavali Miralem Pjanić i Edin Džeko, ali bez uspjeha.
Drugo poluvrijeme je donijelo još žešći tempo naše reprezentacije. U 63. minuti situacija za infarkt! Nakon ubačaja Miralema Pjanića šutira Senad Lulić, postiže pogodak, ali ga sudije iz Njemačke poništavaju zbog ofsajda. Bio je to znak da odbrana Litvanije može da pukne, ali da treba nastaviti još jače. U 66. minuti Vedad Ibišević šutira, golman domaće reprezentacije brani skoro nemoguće.
I onda ta 69. minuta… Edin Džeko dobija loptu na lijevoj strani, pravi dribling, pa prodor prema šesnaestercu. Ubacuje loptu u peterac. Vedad Ibišević je posprema u mrežu za 1:0 i neopisivu eksploziju emocija, kako igrača na terenu, tako i navijača na tribinama i pred TV ekranima širom svijeta. Onima koji su utakmicu pratili putem TV-a, sigurno će do kraja života u ušima odzvanjati riječi Marijana Mijajlovića, komentatora FACE TV-a, koji je komentarisao prijenose svih gostujućih utakmica naše reprezentacije u tim kvalifikacijama. I sigurno će do kraja života buditi iste emocije.
Reprezentaciji Litvanije nije ostalo ništa drugo nego da svim silama krene u napad, iako je odavno bila van svih kombinacija za plasman na Svjetsko prvenstvo. Ali najozbiljnije su zaprijetili samo jednom, u 78. minuti kada je Asmir Begović odbranio udarac Mindaugasu Kalonasu.
Kako se kraj utakmice bližio, tako su i emocije doživljavale svoj vrhunac, ali na svu sreću one nisu uticale na igrače koji su maksimalno oprezno čuvali vodstvo. Ni sudijska nadoknada od tri minute nije mnogo toga promijenila. Posljednjim sudijskim zviždukom Felixa Zwayera ispisana je historija, u litvanskom Kaunasu, tog 15. oktobra 2013. godine. Posljednjim sudijskim zviždukom ljubav i ponos prema Bosni i Hercegovini su eruptirali u neslućene visine.
Slavilo se mnogo više od pobjede u jednoj utakmici
Teško je opisati kakvo je slavlje uslijedilo širom Bosne i Hercegovine i svugdje gdje se Bosna i Hercegovina nosi u srcu. Prepune ulice, obustavljen saobraćaj, pjesma, zastave, baklje, vatrometi… i sreća.
Ali ne ona obična, svakodnevna ili neka koja se može ikako, a kamo li lahko definisati. Sreća, ona iskonska, platonska, ona koja se doživi jednom u životu. Jer nije se slavila samo pobjeda nad Litvanijom. Nije se samo slavio ni plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Slavila se pobjeda jedne države i njenih građana nad svime što je loše. Slavila se pobjeda nad dušmanima. Slavila se pobjeda nad traumama od agresije i genocida. Slavila se sloboda i nezavisnost naše države. Slavilo se uprkos svakodnevnom kriminalu, korupciji, političkim previranjima, lošem standardu života i svojevrsnoj kolektivnoj depresiji u koju smo svi upali.
Slavila se i jedna generacija fudbalera, slavili su se oni koji su je vodili i slavili su se oni koji su i najmanje zaslužni za najveći uspjeh bosanskohercegovačkog fudbala od sticanja nezavisnosti do današnjeg dana.
Centralna svečanost je bila, a gdje drugo nego ispred Vječne vatre u glavnom gradu Sarajevu. Reprezentacija naše zemlje se odmah avionom zaputila iz Kaunasa u Sarajevo, a navijači iz svih drugih gradova pred Vječnu vatru. Procjenjuje se da je bilo preko 100.000 ljudi u centru Sarajeva kada su se na čuvenom “balkonu” pojavili naši heroji iz Kaunasa. Oni koji nisu mogli doći u paralizovano Sarajevo, uživali su u prijenosu uživo putem BHT1, koji je prenosio i sve domaće utakmice naše reprezentacije iz tih kvalifikacija.
A danas?
A danas, kada se prisjećamo onoga što se dešavalo prije tačno jednu deceniju, čini nam se kao da je od tada prošlo mnogo više od deset godina, kako je to sve daleko iza nas, i to ne samo vremenski, već i utiskom. Danas nam se čini da se neki “novi Kaunas” nikada više neće desiti.
Ispostavit će se, deset godina kasnije, da je nekako od samog tog plasmana počelo sve ono što danas ne valja u bosanskohercegovačkom fudbalu. Prije svega tu mislimo na stvari koje najmanje veze imaju sa fudbalom, kao što su novac, politika, talovi i muljaže. Ali nećemo sada o retrospektivi vlastite propasti. Ni o samom Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine nema potrebe sada govoriti, jer to je prošlost, a i tema za neke druge kolumne, analize, članke. To nije dostojno da kvari priču o 15. oktoboru 2013. godine.
Danas je situacija manje-više svima jasna. Reprezentacija Bosne i Hercegovine se nalazi na jako niskim granama, kako rezultatski (iskreno, ne zavaravajmo se preksinoćnjom pobjedom nad Lihtenštajnom), tako i van terena. Od nedostatka kvalitete, što većim dijelom ide na dušu Nogometnom/Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine, jedino više boli nedostatak volje, želje za pobjedom, borbenosti, fokusiranosti i istrajnosti. A to je isključivo individualni problem svakog pojedinca i svakoga od nas.
Nedostatak reda, rada i discipline, nedostatak bilo kakvog sistema i organizacije, nedostatak bilo kakve vizije, pa i nedostatak nekih osnovnih moralnih karakteristika ide isključivo na dušu Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine koji je, opet, priča za sebe. Mada, i nema se tu šta mnogo ili novo reći. Krovnu kuću bosanskohercegovačkog fudbala, a samim time i reprezentaciju, domaći fudbal i na kraju fudbal u zemlji uopće, podjednako, ciljano i žestoko razvaljuju: i isti oni koji otvoreno razvaljuju i državu Bosnu i Hercegovinu, i oni koji državu Bosnu i Hercegovinu deklarativno vole, a hinjski joj isisavaju krv do posljednje kapi.
Uzevši u obzir sve navedeno, ali i malo širi (društveni, politički, ekonomski) kontekst, nije iznenađujuća činjenica ni da je opao interes navijača za reprezentacijom. Od euforije i “hajpa” više ni traga. Bilino Polje češće je poluprazno nego ispunjeno do posljednjeg mjesta kada igra naša reprezentacija (ne zavaravajmo se ni sutrašnjom utakmicom protiv Portugala). Na gostujućim utakmicama uglavnom je naša dijaspora kojoj je to jedna od rijetkih prilika da “osjete” svoju domovinu. Nema kilometarskih gužvi za karte mjesec dana prije utakmice. Ne gledaju se utakmice masovno u kafićima ili na trgovima. Većina se bavi pametologijom preko tastature i interneta (svojevrsni nacionalni sport), neki su u potpunosti digli ruke od naše reprezentacije, neki šute od prevelike ogorčenosti i razočarenja, a najmanji broj čini nešto konkretno da se stanje promijeni. Tako da za ovo “danas” ima i krivice navijača, ali oni su zadnji u koje se treba upirati prstom. Problem je daleko veći i dublji.
Neko novinarsko pravilo kaže da se u jednom tekstu najviše jednom ili dva puta smije upotrijebiti prisvojna zamjenica, ako se piše o nečemu što je, jel’te, tvoje. Ja sam ovoga puta izokrenuo to pravilo i samo jednom imenovao reprezentaciju kao “reprezentaciju Bosne i Hercegovine”, a u svim ostalim slučajevima kao “našu reprezentaciju” ili “reprezentaciju naše zemlje”. Sa razlogom. Jer tadašnja reprezentacija, sve oko nje i sve što je tada ostvareno sam, najiskrenije i punim srcem, doživljavao kao moje i kao naše. I to je moj odgovor na pitanje iz podnaslova: a danas?
Iako je danas situacija takva kakva jeste, bez obzira na sve moja i naša reprezentacija ostaje moja i naša reprezentacija. I moja i naša Bosna i Hercegovina ostaje moja i naša Bosna i Hercegovina. Kao što se 15. oktobra 2013. godine slavilo puno više od fudbala, i danas će se za reprezentaciju Bosne i Hercegovine boriti iz daleko većih razloga od fudbala. Oni koji iskreno vole našu reprezentaciju i našu zemlju nikada nisu niti će ikada odustati od borbe za njihovo dobro i za njihovo bolje sutra. Mijenjat će se načini te borbe, mijenjat će ljudi, mjesta, vrijeme i sve što je podložno promjenama. Ali vječno će u nama, kao najveći motiv, istim žarom kao i kada je dočekan kraj utakmice protiv Litvanije u Kaunasu, grmiti jednostavna pjesma prepuna ljubavi i patriotizma:
VOLIM LJILJANE!
Na kraju (ne u post scriptum jer oni to ne zaslužuju, već zaslužuju da ih se ravnopravno spomene u ovome tekstu), ne mogu a da se ne prisjetim jutra 16. oktobra 2013. godine. Koliko je osvanulo sjajno i zlatno, toliko je bilo obavijeno tugom. Vraćajući se iz litvanskog Kaunasa, u teškoj saobraćajnoj nesreći živote su izgubili Almir Kasumović, Vildan Pehlić i Hasib Mahmić. Navijači naše reprezentacije, naši Ljuti Krajišnici, naši sunarodnjaci i naša braća. Ispraćeni su na vječni počinak onako kako su i zaslužili, a zaboravljeni nikada neće biti!
