Svetislav Pešić je u pohodu na drugu titulu svjetskog prvaka, krunu sjajne trenerske karijere, započete 22. oktobra 1982. godine, kada je Bosna gostovala na Rijeci.
Piše: J. MRŽLJAK
U finalu Svjetskog prvenstva u košarci u filipinskom Pasayu snage će odmjeriti reprezentacije Srbije i Njemačke. Srbija ima priliku osvojiti prvo košarkaško zlato kao samostalna država, punih 21 godinu nakon posljednje titule, tada u zajedničkoj državi s Crnom Gorom.
Desilo se to 2002. na Mundobasketu u Americi, kada je reprezentaciju tadašnje SR Jugoslavije s klupe predvodio Svetislav Pešić. Sudbina je htjela da Pešić i danas predvodi “Orlove”, nedugo nakon što je navršio 74 godine, od kojih je više od četiri decenije proveo na klupi, kao jedan od najvećih košarkaških trenera na svijetu.
A kako je počela ova sjajna trenerska karijera? Slučajno, u Bosni, prije nepunu 41 godinu. Ljubiteljima košarke poznato je da rođeni Novosađanin, u duši Piroćanac i Sarajlija, najljepše dane u igračkoj karijeri proveo u Bosni (1971-1979), učestvovao u epskom rastu Studenata od drugoligaša do titule evropskog prvaka. Malo je nedostajalo da Pešić već krajem 70-ih zaplovi u trenerske vode. Dok je 1976-77 služio vojni rok u Puli, dobio je ponudu da, čim skine suvomaslinastu uniformu, sjedne na klupu lokalnog drugoligaša Puljanke.
“Sve sam još mogao da očekujem, ali da dobijem trenersku ponudu – to nikako. Rekao sam im da ne razmišljam u tom smjeru, da hoću još da igram, da sam u najboljim igračkim godinama. Htio sam titulu s Bosnom, bio sam željan igre i dokazivanja. Dobio sam finansijski sjajne uslove, ali nisam imao motiv da krenem u tom pravcu. Bilo mi je nezgodno zbog ljudi u Puli, ali to je bila moja odluka. Rekao sam im da još nisam spreman da sjednem na klupu. Imao sam tek 27 godina, želio sam da igram”, ispričao je “Kari” prije nekoliko godina u razgovoru za feljton o sebi u beogradskim “Večernjim Novostima”.
Pešić se vratio u Bosnu, bio član prve petorke koja je u sezoni 1977-78 osvojila historijsku titulu nakon pobjede u odlučujućoj utakmici protiv Partizana u Beogradu (109:102), trijumfa u koji je “Kari” ugradio 12 poena.
U narednoj sezoni, dok je ekipa Bogdana Tanjevića bila u pohodu na evropsku titulu, Pešića je sustigla povreda i natjerala ga da s nepunih 30 godina okonča karijeru. “Kari” je ostao u sportu, postao generalni sekretar SOFK-e Sarajevskog univerziteta i član Predsjedništva KK Bosna.
U Predsjedništvu KK Bosna je Pešić bio zadužen za sport, ali i marketing. Prvi doprinos klubu koji ga je proslavio, nakon završetka igračke karijere, bili su potpisani sponzorski ugovori s velikim kompanijama iz njegovog Pirota – gumarskim gigantom “Tigar” i fabrikom konfekcije “Prvi maj”. U međuvremenu je Boša Tanjević postao selektor reprezentacije Jugoslavije, a na klupi Bosne ga je zamijenio njegov dugogodišnji pomoćnik Draško Prodanović. Ubrzo je Pešić postao direktor KK Bosna, osoba zadužena za vezu između sportskog dijela i uprave kluba.
Početak 80-ih donio je sportski pad Bosne. Nakon osvajanja titule prvaka u sezoni 1979-80, Bosna naredne dvije godine osvaja sedmo mjesto u domaćem šampionatu. Mirza Delibašić je nakon vojske obukao dres madridskog Reala, da bi u sezoni (1981-82) ekipa dodatno oslabljena: Žarko Varajić je prešao u Ujedinjene Arapske Emirate, Anto Đogić u tuzlansku Slobodu, Ratko Radovanović, Sabit Hadžić i Miroljub Mitrović otišli su u JNA. Treća prosječna sezona bila bi previše za ugled bivšeg evropskog prvaka…
Direktor Svetislav Pešić je zasukao rukave i za prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1982-83 sklopio respektabilnu ekipu. U Bosnu su se vratili Varajić, Radovanović, Hadžić i Mitrović, titula prvaka postavljena je kao cilj treneru Prodanoviću. Međutim, start prvenstva bio je sve samo ne uspješan. Nakon nimalo impresivne pobjede u 1. kolu nad Radničkim (97:87) u Hali sportova na Novom Beogradu, na istom mjestu su Studenti u narednoj rundi poraženi od podmlađene ekipe Partizana (89:91).
Alarm za uzbunu upaljen je poslije neočekivanog domaćeg poraza od Olimpije (88:89), u susretu 3. kola, odigranom u Vogošći 16. oktobra 1982. Činilo se da Draško Prodanović nije bio u stanju da se nosi s velikim očekivanjima klupske uprave i podnio je ostavku. Uprava je prihvatila ostavku i naložila direktoru Pešiću da pronađe novog trenera.
“To nije bilo vrijeme kao danas. Kada imaš potrebu za trenerom, jave se barem njih deset u jednom danu. Oni koji su mogli da budu treneri Bosne već su bili zauzeti. Moja opcija je bio trener drugog tima i naš bivši igrač Mladen Ostojić”, prisjetio se Pešić u feljtonu u “Novostima”. U subotu, 23. oktobra 1982. godina, na redu je bila utakmica 4. kola protiv Kvarnera na Rijeci, a Bosna još nije imala trenera…
Ferid Bešlagić, predsjednik KK Bosna, inače tadašnji ministar finansija u Vladi SRBiH, nazvao je “Karija” i upitao da li je našao trenera. Pešić mu je odgovorio negativno, preporučivši “Maksu” Ostojiću…
“Ljutito me prekinuo: ‘Pošto ti kao direktor kluba nisi našao novog trenera, onda ćeš ti da budeš trener dok ga ne pronađeš’. Kasnije sam saznao da su naš bivši kapiten Mirsad Milavić i aktuelni kapiten Žarko Varajić bili kod predsjednika i sugerisali mu da bih ja bio najbolje rješenje”, objasnio je Pešić. Ipak, “Kari” je trebao biti samo privremeno rješenje. Otišao je na prvi trening, na kojem mu je pomagao Ibro Krehić, dugogodišnji asistent Boši Tanjeviću i Drašku Prodanoviću.
“Ušao sam u halu, održao najkraći sastanak, i uz Ibrinu pomoć organizovao zagrijavanje. Tu nisu bile potrebne velike riječi. Uvijek je tako, kada jedan trener ode, a dođe novi, igrači prepoznaju situaciju i povećava se njihova lična odgovornost i motivacija, tako se automatski stvore temelji za bolji rad na treninzima i, naravno, za bolje sportske rezultate”, rekao je Pešić.
Nekoliko dana kasnije u dvoranu na riječkom Trsatu stigla je Bosna, s klupe predvođena Svetislavom Pešićem, još uvijek u zvaničnoj funkciji direktora kluba. Bio je neugodan parket za prekid loše serije Studenata i početak trenerske karijere, mjesto na kojem je najjača Bosnina generacija doživjela bolan poraz u polufinalu Kupa Jugoslavije 1977. godine.
U svom trenerskom prvjencu je Pešić upisao pobjedu, iako je utakmica s Kvarnerom bila prilično neizvjesna. Predvođeni Radovanovićem, Varajićem i Benačekom, gosti iz Sarajeva bili su bolji u skoku, što im je osiguralo vodstvo tokom cijele utakmice. Domaćina su u igri držali legende riječke košarke – Odisej Kurelić i Boris Pilepić. Na kraju je semafor pokazao rezultat Kvarner – Bosna 85:88. Bio je to mali korak za Bosnu i početak velike trenerske karijere.
“Daj da guramo do kraja sezone pa ćemo poslije vidjeti kako dalje…”, rekli su Pešiću. Ostalo je historija.
Pešić je razdrmao “Studente” i nepunih šest mjeseci kasnije osvojio prvu titulu u superuspješnojh karijeri – Bosna je postala prvak Jugoslavije nakon čuvenih susreta finala play-offa protiv Šibenke. Naredne sezone u vitrine “Studenata” donio je Kup Jugoslavije.
Potom je Pešić preuzeo mladu reprezentaciju Jugoslavije, generaciju Kukoča, Divca, Rađe, koja je u Bormiju 1987. godine ponizila američke vršnjake. S Barcelonom je osvojio titulu klupskog prvaka Evrope (2003), isti naslov sa selekcijama Njemačke (1993) i SR Jugoslavije (2001). Naravno, kruna trenerske karijere bila je titula svjetskog prvaka u Indianapolisu (2002). A sve je počelo 22. oktobra 1982. godine na gostovanju Bosne na Rijeci…
Kvarner – Bosna 85:88 (41:44)
Rijeka, 22. oktobar 1982. Dvorana na Trsatu. Gledalaca 1.200. Sudije: Stevanov i Vuković (Novi Sad). Slobodna bacanja: Kvarner 5/7, Bosna 10/11.
KVARNER: Grbić (4), Pilepić (18), Pučar (10), Grgurev, Dorčić, Kurelić (27), Maslak (6), Mohorović (4), Furčić (10), Paravinja (6), Nakić, Miličević. Trener: Faruk Kulenović.
BOSNA: Vučević (8), Đurić (9), Benaček (19), Pajović, Bilalović, Radovanović (16), Zrno, Varajić (18), Mutapčić (10), Primorac, Hadžić (8), Mitrović. Trener: Svetislav Pešić.
