Sjećanje na pobjedu Sarajeva u senzacionalnom pohodu na jesenju titulu, drugi uzastopni prvenstveni trijumf u glavnom crnogorskom gradu u 2,5 mjeseca.
PIŠE: J. Mržaljak
Godina 1979. bila je jedna od najburnijih u historiji FK Sarajevo. Najprije je Bordo tim u proljetnom dijelu sezone 1978-79 do posljednjeg kola vodio borbu za plasman u Kup UEFA, potom je desetkovan u ljetnjem prelaznom roku, a onda osvojio jesenju titulu u sezoni 1979-80. Vrhunac proljeća 1979. bio je trijumf u derbiju 31. kola u Titogradu, današnjoj Podgorici. Budućnost je bila nadomak najvećeg uspjeha u klupskoj historiji, držala treću poziciju na tabeli, kada je 30. maja dočekala šestoplasirano Sarajevo. Na Stadionu pod Goricom je te majske srijede Safet Sušić pokvario planove najvećem crnogorskom klubu. Legendarni “Pape” je odigrao jednu od najboljih utakmica karijere, postigao hat-trick za ubjedljivu pobjedu Sarajeva (4:1).
Uprkos trijumfu u Titogradu, Sarajevo je u posljednja dva kola izgubilo od davljenika Olimpije u Ljubljani (1:3), potom i na Koševu od novog prvaka Hajduka (1:2) i tako ostalo bez plasmana u Kup UEFA. Još se navijači nisu stigli oporaviti od šokantnog raspleta, a Sarajevo je u ljetnjem prelaznom roku ostalo bez petorice standardnih prvotimaca! Napadači Srebrenko Repčić i Radomir Savić prešli su u Crvenu Zvezdu, vezista Branko Bošnjak u Olimpiju, poslovođa Dragan Simić u redove španskog Burgosa, dok je golman Miloš Đurković otišao na odsluženje vojnog roka.
Tu nije bio kraj odlascima s Koševa: U iščekivanju 27. rođendana, reprezentativac Ante Rajković više nije mogao odgađati odlazak u JNA i čekao je septembar da sredinom jesenje sezone obuče sivomaslinastu uniformu. Sarajevo su svi vidjeli kao kandidata za ispadanje, čak i nakon što je potpuno neočekivano na Koševo stigao Slobodan Janjuš. Iako je “ptica selica” jugoslovenskog fudbala u Sarajevo došao iz drugoligaša Radničkog iz Pirota, među ljubiteljima fudbala uvijek je smatran “djetetom Željezničara” jer je bio čuvar mreže šampionske generacije kluba sa Grbavice 1972. godine.
U nikad kraćoj ljetnjoj pauzi je mladi trener Fuad Muzurović presložio Sarajevo, sve podredio “alfi i omegi” tima, tada 24-godišnjem Safetu Sušiću, ali istovremeno dao veću ulogu golobradim mladićima Predragu Pašiću (21), Harisu Smajiću (19), Nenadu Vidakoviću (22), Agimu Nikoliću (21), Mehmedu Janjošu (22), Nihadu Milaku (21), novajliji Dušanu Đuriću (22), malo starijim Faruku Hadžibegiću (23), Zoranu Lukiću (24), Nijazu Ferhatoviću (24), Želimiru Vidoviću (26), Vahidu Avdiću (26)…
Kao da se u ljeto 1979. sve urotilo protiv Sarajeva. Odlazak najboljih igrača, samo 28 dana pauze za “stvaranje” novog tima, težak raspored u novoj sezoni, četiri gostovanja u prvih šest kola. Ipak, oslabljena ekipa Sarajeva solidno je gurala u novom prvenstvu i nakon 5. kola imala polovičan učinak, 5 osvojenih bodova. Na redu je bilo gostovanje u Titogradu u 6. kolu, na današji dan prije 44 godine, dakle nakon nepuna 2,5 mjeseca povratak na stadion na kojem je Safet Sušić u prethodnoj razbio “Đetiće”.
Ni najveći optimisti nisu očekivali reprizu majske utakmice, pogotovo s obzirom na sastave dva tima. Dok je za Budućnost nastupalo čak osam fudbalera iz prethodnog duela s Bordo timom, u “prvih 11” Sarajeva ostala su samo petorica igrača – Vidović, Lukić, Avdić, Rajković i Sušić. Doduše, treba reći da su Budućnosti nedostajali ponajbolji igrači Anto Miročević i Momir Bakrač, centarfor Mojaš Radonjić je nakratko napustio klub i prešao u američki Tampa Bay Rowdies, ali se u meču protiv Sarajeva iz JNA vratio legendarni Dragan Vujović. Fuad Muzurović je odabrao skoro isti tim, koji je u prethodnom kolu remizirao na Kantridi s Rijekom (1:1), tek uz jednu izmjenu – Predrag Pašić umjesto Nijaza Merdanovića.
Na terenu Stadiona pod Goricom mladi tim Sarajeva odigrao je još jednu taktički dobru utakmicu. Puleni Fuada Muzurovića u prvom dijelu su domaćinu prepustili inicijativu, koja donijela skoro nijednu šansu pred golom Slobodana Janjuša. Poučeni iskustvom iz prethodne utakmice, Podgoričani su odlično čuvali Safeta Sušića, ali je igrom Sarajeva sjajno dirigovao prodošlica iz Unisa, Dušan Đurić (1957-2013), u drugom prvoligaškom nastupu, nakon debija sedam dana ranije na Rijeci.
U posljednjih pola sata je Sarajevo preuzelo incijativu, koja će biti nagrađena u finišu. Igrao se 75. minut kada je Đurić sjajno uposlio Vahida Avdića, još jednog bivšeg igrača Unisa, a “Vako” je s 10-ak metara savladao Momčila Vujačića (0:1). Samo pet minuta kasnije je Avdić pokazao zašto je u kultnom FIS-u uživao status velemajstora malog fudbala: Na malom prostoru je prevario dvojicu igrača Budućnosti i potom postigao svoj drugi gol za konačan rezultat (0:2).
Bila je to druga gostujuća pobjeda Sarajeva u sezoni, trijumf koji je nagovijestio veliki potencijal mladog Bordo tima. Do zimske pauze je Sarajevo zabilježilo još dva trijumfa na protivničkim terenima i senzacionalno osvojilo titulu jesenjeg prvaka. Jedan od najzaslužnijih za uspjeh bio je Vahid Avdić, koji je odigrao svih 17 utakmica i postigao četiri gola.
Budućnost – Sarajevo 0:2 (0:0)
Titograd, 12. august 1979. Stadion pod Goricom Gledalaca 8.000. Vrijeme vjetrovito, teren pogodan za igru. Sudija: Vlajić (Beograd).
Strijelci: 0:1 Avdić (75), 0:2 Avdić (80).
BUDUĆNOST: Vujačić, Vlahović, Vorotović, Batrović, Mitić, J. Miročević, Hadžiosmanović, Ljumović, V. Jovanović (Ž. Vukčević), I. Radović, D. Vujović. Trener: Dragutin Spasojević.
SARAJEVO: Janjuš, Vidović, Z. Lukić, Vidaković, A. Rajković, N. Ferhatović, Sušić, Avdić, H. Smajić (S. Merdanović), D. Đurić, Pašić. Trener: Fuad Muzurović.