Sjećanje na nezaboravnu utakmicu u Mostaru: Kako je Blaž Slišković ponizio zvijezde kakve su Franco Baresi, Carlo Ancelotti, Alessandro Altobelli, Giovanni Galli…
Piše: J. MRŽLJAK
Jedan je od najboljih igrača u historiji bh. fudbala iako će mnogi reći da nikad do kraja nije razvio talenat koji je posjedovao. Obećavao je mnogo, posebno u vrijeme dok je nosio dres Veleža (1976-1981), kluba s kojim je osvojio Kup Maršala Tita. Pogađate već, riječ je o Blažu Sliškoviću, koji je godinama bio jedan od stubova jugoslovenske fudbalske reprezentacije, ne samo A-selekcije. Vjerovatno najbolju utakmicu u karijeri Blaž Slišković je odigrao prije 43 godine u dresu olimpijske reprezentacije i to nigdje drugo nego na stadionu na kojem se afirmisao kao igrač.
Malo o “historijskom kontekstu” čuvenog duela pod Bijelim Brijegom. Sredinom ’60-ih je olimpijski fudbalski turnir “degradiran” odlukom da na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri mogu nastupati samo amateri. To je dalo prednost selekcijama iz istočne Evrope, gdje skoro da nije postojao koncept profesionalizma u sportu. Tako su otvorena vrata da olimpijsko fudbalsko zlato redom osvajaju Mađarska (1964/1968 ), Poljska (1972), DR Njemačka (1976). U kvalifikacijama za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine nije bilo striktnog pravila amaterizma, što je zapadnoevropskim nacionalnim fudbalskim savezima dalo slobodu da sastave “šarene” selekcije.
Zapravo je jedini uslov bio da profesionalci nisu igrali u kvalifikacijama i završnici Mundijala 1978. godine. Italijani su odabrali ekipu sastavljenu od “igrača starosti do 23 godine plus dvojica starijih”, pa su za “squadru olimpica” igrali Franco Baresi, Alessandro Altobelli i Giovanni Galli, koji će dvije godine kasnije postati svjetski prvaci na Mundijalu u Španiji. Bilo je i nekoliko mladih nadolazećih zvijezda (Carlo Ancelotti, Pietro Fanna, Giuseppe Baresi, Mauro Tassotti), a sve ih je s klupe predvodio Azeglio Vicini, budući selektor najbolje selekcije Azzurra (1986-1991).
Takva jaka selekcija Azzurra našla se u Grupi 2 evropske zone kvalifikacija, zajedno s reprezentacijama Jugoslavije i Turske. Ivan Toplak, selektor Plavih, nije previše vodio računa o godinama igrača, nego je pozvao najbolje fudbalere koji su stupili na veliku scenu nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. Turska, preostali akter kvalifikacione grupe, u to doba je bila trećerazredna reprezentacija, pa je bilo jasno da pobjednika grupe i putnika na Olimpijske igre treba tražiti između Plavih i Azzura.
U prvom meču u Rimu Italija je pobijedila Jugoslaviju 1:0, a potom ostvarila i odličnu gol-razliku u susretima s Turskom (5:0, 2:0). Tako je ekipa Azeglija Vicinija uoči svoje posljednje utakmice, gostovanja u Jugoslaviji, imala tri pobjede i gol-razliku 8:0. Jugoslavija je zaostajala četiri boda, imala osjetno slabiju gol-razliku (3:1) i jednu utakmicu manje – gostovanje u Turskoj. Računica je bila jasna: Plavima je u susretu s Italijom trebala pobjeda od najmanje dva gola razlike, kako bi sačuvali kakvu-takvu nadu da, u slučaju ubjedljive pobjede u Turskoj, mogu prestići zapadne komšije.
Za domaćina utakmice odluke odabran je Mostar, odnosno Stadion pod Bijelim brijegom, čije su prepune tribine, 26. marta 1980. godine, dočekale selekcije Jugoslavije i Italije. Sve oči bile su uprte u Blaža Sliškovića, tada 21-godišnju zvijezdu Veleža, ljubimca mostarske publike, koji je već debitovao i u A-selekciji. Zanimljivo da je nastup legendarnog “Bake” u jednom trenutku bio neizvjestan zbog povrede, ali ljekarski tim osposobio sjajnog vezistu, koji će postati čovjek odluke.
No, prvih pola sata utakmice, potpuno neočekivano, obilježio je jedan drugi Mostarac. Boro Primorac, dugogodišnji half Veleža, u ljeto 1977. je izazvao bijes navijača Veleža prelaskom u redove Hajduka. Rođeni, u saradnji s lokalnim vojnim odsjekom, “osvetili” su mu se ekspresnim uručenjem poziva za JNA, nakon čega je Primorac dao doprinos osvajanju posljednje Hajdukove titule prvaka u bivšoj Jugoslaviji (1978-79). Međutim, u martu 1980. godine, u sedmici prije utakmice s Italijom, popularni “Manda” je preživio najteže dane u karijeri.
Najprije je 19. marta promašio penal i bio direktan krivac za primljeni gol u dramatičnom ispadanju Hajduka u četvrfinalu Kupa šampiona protiv HSV-a. Tri dana kasnije je Primorac postigao autogol u prijateljskoj utakmici Jugoslavija – Urugvaj (2:1), odigranoj na Koševu. Treći susret u paklenoj sedmici bio je duel s Italijom, Primorac se našao na Toplakovom spisku, ali je javnost sugerisala selektoru da iz olimpijske reprezentacije izostavi psihički slomljenog rođenog Mostarca.
Srećom, Toplak ih nije poslušao. Igrao se 13. minut susreta odluke pod Bijelim Brijegom kada je fauliran Mile Jovin. Slobodan udarac je izveo Blaž Slišković, pronašao Boru Primorca, koji je bio brži od Carla Ancelottija i kroz šumu nogu loptu sproveo u mrežu Giovannija Gallija (1:0). Samo sedam minuta kasnije u glavnim ulogama su isti akteri: Slišković je izveo korner, Primorac bio najviši u skoku i glavom matirao tadašnjeg golmana Fiorentine, budućeg čuvara mreže najslavnije generacije Milana (2:0).
Onda šok za prepune tribine i milione gledalaca kraj malih TV ekrana od Triglava do Đevđelije. U samo dva minuta su gosti izjednačili. Najprije je legendarni Franco Baresi pobjegao odbrani Plavih i s 20-ak metara preciznim udarcem savladao Dragana Pantelića (2:1). Potom je Pietro Fanna, tadašnji napadač Juventusa, iskoristio grešku Miše Krstičevića i poravnao rezultat (2:2). U tom trenutku su samo najveći optimisti vjerovali u pobjedu s minimalno dva gola razlike.
Početkom drugog poluvremena je Anto Miročević, jedan od najboljih crnogorskih fudbalera svih vremena, matirao Gallija i ponovo doveo Plave u vodstvo (3:2). Ali, bio je to rezultat koji je i dalje odgovarao Italijanima, jer bi Jugoslaviju stavio pred imperativ pobjede s pet golova razlike u posljednjem meču u Turskoj. Plavi kreću na sve ili ništa, redaju se šanse pred golom Gallija, ali Miročević, Slišković i Zlatko Vujović ne uspijevaju postići četvrti pogodak.
Kada se činilo da će Azzurri kući pjevajući, ukazao se Blaž Slišković, nezaboravnih 80-ak sekundi legende bh. fudbala, potezi koji se prepričavaju više od četiri decenije. Najprije je u 85. minuti “Baka” savršeno primio jednu dugu loptu, prošao Giuseppea Baresija i neodbranjivo pogodio mrežu (4:2). Samo što su Italijani krenuli s centra, uslijedila je nova majstorija, malo remek-djelo Sliškovića. Ovaj put je “Bakina” žrtva bio mlađi brat Baresi, legendarni Franco, kojem je ostalo samo da posmatra kako Slišković grudima “štopa” loptu i postiže gol za ludnicu na tribinama (5:2).
Nadali smo se pobjedi s dva gola razlike, a Italijane ispratili s +3 i “petardom”. U posljednjem susretu s Turskom je Plavima bila dovoljna bilo kakva pobjeda, do koje su i došli, i s minimalnim trijumfom (1:0) izborili plasman u Moskvu. Na Olimpijskim igrama su Jugosloveni razočarali osvajanjem tek četvrtog mjesta, pri čemu je, ironično, jedan od najslabijih pojedinaca bio Slišković. Kao što smo navikli u njegovoj burnoj karijeri – od pobjednika do pokojnika, od genijalca do razočarenja… Možda je ta nepredvidljivost bila razlog zašto su ga obožavali gdje god je igrao…
Jugoslavija – Italija 5:2 (2:2)
Mostar, 26. mart 1980. Stadion pod Bijelim brijegom. Gledalaca 25.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Franz Wöhrer (Austrija).
Strijelci: 1:0 Primorac (13), 2:0 Primorac (20), 2:1 F. Baresi (31), 2:2 Fanna (33), 3:2 Miročević (53), 4:2 Slišković (85), 5:2 Slišković (86).
JUGOSLAVIJA: Pantelić, Zo. Vujović, Jovin, Krstičević (Pešić), Primorac, Rožić, Zl. Vujović, Klinčarski, Slišković, Miročević, Repčić. Selektor: Ivan Toplak.
ITALIJA: Galli, Osti, Tesser, F. Baresi, Ferrario, G. Baresi, Fanna, Sacchetti (Pileggi), Altobelli, Ancelotti (Guerrini), Beccalossi. Selektor: Azeglio Vicini.
Golove sa utakmici možete pogledati OVDJE!
