Kroz zagrebački Dinamo je prošlo na stotine igrača i konsenzus Dinamovih navijača oko toga koji su bili najbolji uvijek će manje-više biti isti. No rijetko je koji igrač bio omiljen kod baš svakog Dinamova navijača kao što je to bio Edin Mujčin.
Legendarni Deda, jedan od najvećih profesionalaca koji je ikad navukao plavi dres na sebe, promijenio je u Dinamu bezbroj trenera, ali je kod svakoga igrao i imao vrlo važnu ulogu. U Marsoniji, tadašnjoj Croatiji pa Dinamu i Kamen Ingradu odigrao je gotovo 300 utakmica u prvoj HNL. Iz Dinama je ispratio Marka Mlinarića, svoju desetku je predao Luki Modriću, a bio je član i legendarne generacije krajem 90-ih koja je igrala Ligu prvaka, odigrala 0:0 na Old Traffordu i dobila Ajax u Amsterdamu.
U razgovoru za Index podijelio je bivši reprezentativac BiH dio svoje životne priče.
Rat u BiH zatekao vas je s 22 godine u rodnim Gornjim Kolibama u Bosanskoj Posavini. Kako pamtite taj ratni užas?
“Nisam mogao preko granice kao što sad ne mogu ni Ukrajinci jer su punoljetni morali ostati u zemlji. Mi smo krenuli par puta, došli do granice s Hrvatskom, ali nas je vojska tjerala nazad. Golman Damir Pinjagić, koji je s nama igrao u Poletu u Bosanskom Brodu, uspio je otići u Marsoniju i preko radija nas je pozivao da dođemo trenirati, ali nismo mogli preko.
Nije bilo ni struje ni vode, a bili smo na frontu. Malo se o tome zna, a ja to nisam ni volio pričati puno. Prva dva pokolja sam vidio svojim očima. Ja sam tad imao 22 godine i bio sam u rovu sa svojim bratom Zemirom kad su nas probijali. Nisu nam dali da budemo u istom rovu da ako pogine jedan ne pogine odmah i drugi. Kad su mi to rekli sam tek postao svjestan težine situacije i da bi tu nešto stvarno gadno moglo biti. Misliš si ‘Ma, neće valjda’, ali onda shvatiš o čemu se radi. Dođeš do Save i nema dalje”.
Za Dinamo ste odigrali preko 300 utakmica i među navijačima ste bili omiljeni. Jeste li se nadali da ćete toliko sezona biti u Maksimiru?
“Kad sam dolazio u Dinamo, nisam uopće mislio da ću igrati puno. Ja sam bio sretan što sam uopće tu. No na kraju sam skupio više od 300 utakmica za Dinamo i mislim da će me Arijan Ademi uskoro prestići. Kad smo bili na pripremama, novinari me nikad nisu stavljali u one postave koje će igrati sljedeće sezone ili polusezone.
Čitam novine i čudno mi je. Kad ono, dođu utakmice, a ja u prvih jedanaest. Valjda kvaliteta, profesionalizam i rad uvijek isplivaju i sretan sam što sam kod svih Dinamovih trenera, a bilo ih je puno, igrao manje-više standardno. Morao sam se za to i dosta, kako se kaže, najesti govana.
Moraš naučiti nekad i sjediti na klupi, biti posložen u glavi i čekati svoju priliku. I, kad je dobiješ, znati je iskoristiti. Hej, to je Dinamo, nema tamo nikakve garancije za mjesto u momčadi. Igraju samo najbolji i ja sam se za taj status izborio. Tako danas učim i svoje mlade igrače, da tako razmišljaju jer je to jedini pravi put”.
Tadašnja Croatia bila je državni klub, a najveći navijač bio je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman koji je u Maksimir pumpao državni novac. Poznato je da je dolazio na druženja s igračima i upravom. Pamtite li neku anegdotu s tih susreta?
“Nisam ga viđao u svlačionici, ali bili smo na puno druženja i večera s njim u klubu i u restoranima, osobito nakon što bismo nešto osvojili ili dobili neki veliki derbi. Imao je on uvijek svoje ljubimce, a ja sam pokušavao biti nekako u zaleđu da se ne guram tamo prema njemu. Sjećam se jedne anegdote kad smo bili na večeri u Okrugljaku nakon što smo ušli prvi put u Ligu prvaka.
Imali smo zajedničku večeru s njim, a mi igrači smo došli već, ‘ajmo reći veseli, jer smo taj uspjeh zaista slavili. Tuđman je držao govor, a glavna faca Silvio Marić je bio već malo pod gasom i onako je zalegao na ruke na stolu. Govori Tuđman ‘Dečki, čestitam vam. Imat ćete sve što god vam treba da budete još bolji’, a kad je to čuo, Mara je podignuo glavu, prekinuo ga i rekao: ‘Gospodine predsjedniče, a suce?’ A kaže Tuđman: ‘I suce ćete imati ako treba”.
U Dinamu ste bili i u vrijeme Zlatka Canjuge i u vrijeme Zdravka Mamića. Kako biste ih usporedili?
“Mamić je bio baš gazda kluba, a Canjuga je, rekao bih, imao lakši posao. Imao je državne novce iza sebe i što god smo mi zatražili, to smo i dobili. Premija za pobjedu u Ligi prvaka bila je 30.000 maraka. Kad smo pobijedili Ajax u Amsterdamu smo pitali ‘Šefe, jel’ može dupla premija?’, a on bi uvijek rekao ‘Može!’. Ista stvar i za titule prvaka. Dupla? Može. Canjuga je želio na sve moguće načine udovoljiti ekipi i da ekipa igra dobro i bio je jako dobar predsjednik.
Mamić je bio u klubu kad sam ja drugi put došao u Dinamo i tad je situacija bila dosta teška. Kasnile su plaće, nismo znali ni hoćemo li ih dobiti pa sam znao tu i tamo otići gore kod njega u kancelariju da vidim što se događa. Ja sam se pripremio na razgovor, što ću mu reći i izađem sa sastanka da nisam rekao ni “A”, a osjećao sam se kao da sam najbolji igrač na svijetu.
On meni ‘Dragi, ti si najbolji, ti si ovakav, ti si onakav”, a para nigdje. Kasnije su mi srezali ugovor i tu sam popušio neki novac. Ostao mi je Dinamo dosta dužan, ali sve što sam u karijeri napravio sam napravio preko Dinama tako da se ne žalim. No činjenica je da sam mogao financijski puno bolje proći”.
Iz Dinama ste 2001. godine otišli u Japan, u JEF United. Kako vam je bilo u Aziji?
“U Dinamu je tad već bilo financijskih problema, kasnile su plaće i situacija nije bila najbolja. Trener JEF-a tad je bio Slovenac Zdenko Verdenik koji me nazvao, ali sam ja mislio da me netko zafrkava jer smo se u to vrijeme tako često šalili. Nisam mu više odgovarao na pozive, ali mi se onda javio menadžer jedan koji je radio kao posrednik i pitao me da li želim ići u Japan.
Dinamo mi je ostao dužan dosta novaca, ali sam se svega želio odreći samo da me puste, no ni tad nisu htjeli. U ugovoru sam imao klauzulu da odštetu od mojeg transfera dijelimo popola klub i ja. Tu je bilo natezanja, a na kraju sam se i toga odrekao samo da me puste. Tu sam popušio 600.000 maraka, što nije mali novac.
Nisam mislio biti dugo, ali sam igrao dobro, napravili smo dobar rezultat i produžio sam ugovor pa sam bio ukupno godinu i pol. Da je do mene bilo, ostao bih još. Bio sam i drugi asistent lige iza Piksija Stojkovića i baš sam bio dobar”.
U Dinamo ste se iz Japana vratili praktički slučajno?
“Imao sam tad sve dogovoreno sa Zagrebom osim cifre. Zagreb je bio prvak i to mi se činilo kao dobra priča, a i želio sam još malo igrati jer sam imao 32 godine. Bio sam doslovno u prolazu na Maksimiru i sretnem Ćiru. On me pita ‘Šta radiš tu?’. Ja mu kažem da sam samo navratio, a on kaže ‘Ajde, sine, idi gore potpiši ugovor. Reci da te stave u prvu kategoriju’.
I ja otišao gore, dogovorio sve i potpisao za Dinamo te ostao tri godine i na kraju igrao i onu famoznu ligu za bedaka. To je strašno bilo. Složili smo strašnu momčad, pokupovali sve mlado što je valjalo i na kraju takav debakl. Trebao nam je u zadnjem kolu bod da ostanemo u ligi za prvaka i mi izgubimo 3:1. Grozno je bilo igrati tu ligu za ostanak.
Znaš da nećeš ispasti, znaš da ne igraš ni za što, a atmosfera u i oko kluba je bila loša. Bilo je i problema s navijačima i sve je nekako bilo na rubu, ali možda je i dobro da se to dogodilo jer je nakon toga Dinamo zaredao s titulama. Kad mi je istjecao ugovor, u klubu su željeli da još ostanem, ali nisam želio. Zašto bih ja s 35 godina uzimao mjesto nekome mlađem?
Dolazio je Luka Modrić, čak i imam fotografiju gdje mu dajem svoj dres na oproštaju. Dinamo je igrao prijateljsku utakmicu sa Željom i zvao je mene da se na njoj oprostim od Dinama. Bolje nije moglo. Moja dva najdraža kluba i ja igram oproštajnu utakmicu od Dinama protiv Želje”.
