Iako je “plesala samo jedno ljeto” u elitnom rangu jugoslovenskog fudbala, ekipa Iskre ostavila je snažan trag u sezoni 1984-85. Pisali smo kako su Bugojanci savladali Hajduka (1:0), nadigrali Atalantu (2:0) i osvojili Srednjoevropski kup, čemu treba dodati trijumf na Jakliću nad Crvenom Zvezdom (2:1) i remi na Marakani (0:0). To je Iskru učinilo jednim od samo tri kluba (uz Hajduk i Galeniku) koji su bolji u međusobnim duelima s najtrofejnijim jugoslovenskim klubom u šampionatima bivše zajedničke države.
U sezoni 1984-85 je Iskra bila uspješna i na trećem frontu – Kupu maršala Tita. U prvoj rundi završnice (16-tini finala), 29. augusta 1985. godine, na Jakliću je poražena Priština (1:0), a pogodak odluke postigao je Dragan Mirković. Iskra je tako prošla u naredno kolo, u danu u kojem su dva sarajevska kluba – te sezone šampionsko Sarajevo i polufinalista Kupa UEFA Željezničar – doživjeli debakl na gostovanju kod drugoligaša. Pelister iz Bitolja je deklasirao Sarajevo (4:1), dok je Leotar bio bolji od komšija s Grbavice (1:0).
U osmini finala je tim Iskre napravio još jedan podvig. Puleni Blagoja Bratića su u gostima slavili protiv Budućnosti (1:0) golom Ante Tolića u 74. minutu. Zanimljivo da je meč odigran u Nikšiću jer je stadion Budućnosti pod Goricom u Titogradu bio suspendovan zbog napada na sudiju na prvenstvenoj utakmici protiv Hajduka. Prava poslastica u četvrtfinalu: Žrijeb je odlučio da Dinamo dočeka Hajduka, a Partizan bude domaćin Crvenoj Zvezdi. Pomalo u sjeni međusobnih okršaja klubova “Velike četvorke”, kuglice su spojile bh. klubove Iskru i Velež.
U sezoni 1984-85 pod Bijelim Brijegom se sklapao mozaik, sastavljala ekipa koja će narednih godina biti u vrhu jugoslovenskog fudbala. Trener Duško Bajević mogao je računati na spoj mladosti i iskustva: Kapiten Enver Marić branio je posljednju sezonu u karijeri, u timu su bili starosjedioci poput Dragana Okuke, Avde Kalajdžića, Adnana Međedovića, Vladimira Matijevića, iz Rijeke je došao bivši reprezentativac Mišo Krstičević, no stasali su budući asovi i reprezentativci Semir Tuce, Sead Kajtaz, Goran Jurić, Ivica Barbarić…
Do četvrtfinala su Rođeni stigli boljim izvođenjem jedanaesteraca. Prvo su, pred 10.000 gledalaca, slavili u gostima protiv trećeligaša Vršca (4:3), potom u Mostaru (3:1) protiv Osijeka, nakon što su oba meča u regularnom dijelu završena bez golova (0:0). No, u prvenstvu su puleni Duška Bajevića igrali promjenljivo i četvrtfinalni meč kupa dočekali na 13. poziciji prvenstvene tabele s 19 bodova. Iskra je bila prvi susjed na tabeli – na 14. mjestu s bodom manje (18).
Na današnji dan prije 37 godina u Bugojnu je bilo hladno vrijeme, a teren na Jakliću toliko težak i blatnjav da bi po “današnjim standardima” meč vjerovatno bio odgođen. No, riječki sudija Aldo Soldatić dao je znak da Iskra i Velež 13. marta 1985. odigraju drugi međusobni duel te sezone, nakon što su, početkom decembra 1984. godine, Rođeni bili bolji u prvenstvenom susretu (3:0) pod Bijelim Brijegom.
Prvo poluvrijeme proteklo je u dominaciji Iskre, brojnim šansama pred golom Envera Marića. Jednu je iskoristio Zoran Toskić i u 34. minuti doveo Iskru u vodstvo. Rođeni su zaigrali ofanzivnije u nastavku, Dražen Ladić je imao znatno više posla i u 76. minuti morao je vaditi loptu iz mreže: Kajtaz je pobjegao odbrani Iskre i poravnao na 1:1. Činilo se da će odluka o polufinalisti pasti nakon izvođenja jedanaesteraca, u čemu su Mostarci bili uspješniji te sezone. Niko nije očekivao da bi Iskra mogla doći do pobjede, pogotovo zato što su Bugojanci izgubili brojne bodove u finišu, posljednji put tri dana ranije u prvenstvenoj utakmici protiv Rijeke (1:1).
No, u 89. minuti je Iskra došla do pobjede: Nakon kornera lopta je pala na vrh šesnaesterca Veleža, tamo se našao kapiten Miloš Radović i neobranjivim volej udarcem savladao slavnog Envera Marića za pobjedu Iskre (2:1) i neopisivo slavlje na Jakliću. Tako su fudbaleri Iskre ostvarili plasman u polufinale kupa, u kojem neće biti miljenici sreće.
Žrijeb ih je odveo na zagrebački Maksimir, na kojem će 11. aprila 1985. potpuno nadigrati domaćeg Dinama. Meč je u regularnom dijelu završen neriješeno 1:1 (strijelci Cerin i Mirković), da bi Dinamo slavio boljim izvođenjem jedanaesteraca (4:1) i prošao u finale protiv Crvene Zvezde. Pulene Blagoja Bratića zaustavio je Ranko Stojić, reprezentativni golman Dinama, rođeni Bugojanac, koji je karijeru počeo u Iskri…
Iskra – Velež 2:1 (1:0)
Bugojno, 13. mart 1985. Stadion Jaklić. Gledalaca 5.000. Vrijeme oblačno i hladno, teren blatnjav. Sudija: Aldo Soldatić (Rijeka). Strijelci: 1:0 Toskić (31), 1:1 Kajtaz (76), 2:1 Radović (89).
ISKRA: Ladić, Glamočak, Čeremidžić, Radović, Duraković, Omerhodžić, Oroz, Novokmet (Stipić), Z. Toskić, Salkić, Mirković (Vrabac). Trener: Blagoje Bratić.
VELEŽ: Marić, Šišić, G. Jurić, Krstičević, Matijević, Barbarić, Kajtaz, Kalajdžić, Okuka, Međedović (Juričić), Tuce. Trener: Duško Bajević.