Godinu prije nego će 1972. osvojiti jedinu titulu prvaka Jugoslavije u klupskoj historiji, fudbaleri Željezničara zauzeli su drugo mjesto u sezoni 1970-71. Vicešampionska titula stigla je u Sarajevo zahvaljujući sjajnoj proljetnoj polusezoni u kojoj su puleni Milana Ribara osvojili čak 26 od moguća 34 boda. Uoči starta drugog dijela prvenstva malo ko je mogao očekivati takvo proljeće Plavih. Željo je jesenji dio šampionata okončao tek na petom mjestu, s čak šest bodova manje od prvaka polusezone Partizana.
Tokom zimske pauze je Vasilije Radović, dugogodišnji standardni golman, zbog povrede Ahilove tetive morao okačiti rukavice o klin, pa se trener Milan Ribar našao u velikoj dilemi. Trebao je odabrati novu “jedinicu” između 24-godišnjeg Mirze Selimovića i 19-godišnjeg Slobodana Janjuša. Činilo se da bolje adute ima Selimović, koji je već upisao nekoliko nastupa u Prvoj ligi, nakon što je 1969. u Želju stigao iz Slobode, svjestan činjenice da na Tušnju nema prostora pored Rizaha Meškovića.
Nekih 20-ak dana uoči početka proljetnog dijela prvenstva, pod Bijelim Brijegom je odigran tradicionalni februarski “Mostarski turnir”, na kojem su prvog dana snage odmjerili sarajevski gradski rivali. Milan Ribar je, pomalo neočekivano, ukazao povjerenje Janjušu, koji je branio odlično i bio jedan od najzaslužnijih za trijumf Plavih nad Bordo klubom (2:0). Iako je narednog dana Željo poražen u finalu od Veleža (1:3), Janjuš je opet imao nekoliko sjajnih odbrana i više nije bilo dilema: U februaru 1971. je Čiko Radović dobio nasljednika – Slobodana Janjuša.
Debi legendarnog “Čobe” na velikoj sceni desio se tri sedmice kasnije, na današnji dan prije 51 godinu. Tog 7. marta 1971. počeo je proljetni dio šampionata, a u derbiju 18. kola na Maksimiru su se sastali Dinamo i Željezničar. Modri su jesen završili na trećoj poziciji s 21 bodom i bili u seriji od 10 utakmica bez poraza. Zagrebački klub s klupe je predvodio Zlatko Čajkovski, jugoslovenski reprezentativac koji je četiri godine ranije slavnom Bayernu donio prvi evropski trofej, čuven po tome što je u prvi tim bavarskog giganta uveo legendarne asove Franza Beckenbauera, Seppa Maiera i Gerda Müllera.
Osim što je na velikoj sceni debitovao Slobodan Janjuš, derbi na Maksimiru ušao je i u historiju Dinama: Bio je to prvi susret u kojem su Modri nastupili s današnjim grbom s “šahovnicom”. Susret je privukao solidan broj gledalaca uprkos hladnom vremenu. Ni teren nije bio povoljan za igru: Dan prije utakmice u Zagrebu je napadalo 10-ak centimetara snijega, koji je prekrio zeleni tepih Maksimira i smrznuo tokom noći. Ne treba ni podsjećati da su ovakvi vremenski uslovi trebali odgovarati sjajno fizički pripremljenim “Dinamit momcima Milana Ribara”.
Ipak, Dinamo je od početka diktirao tempo, stvorio nekoliko šanse koje su u uvodnoj fazi propustili Marijan Novak i Drago Vabec. Na suprotnoj strani zaprijetili su Edin Sprečo i Boško Janković, ali promjene rezultata nije bilo. Već tada su domaći fudbaleri prigovorili novosadskom sudiji Ristiću da toleriše grubu igru Sarajlija. U 34. minuti je Dinamo propustio najbolju šansu u prvom poluvremenu: Vabec je pogodio stativu, a odbijenu loptu Ivica Senzen nije uspio ubaciti u mrežu Janjuša.
U nastavku je Željo zaigrao ofanzivnije, imao inicijativu u prvih 10-ak minuta, ali nije bilo veće opasnosti po gol Fahrije Dautbegovića. Uslijedio je period bolje igre Dinama, u jednom napadu domaći dva puta traže penal nakon startova Željine odbrane nad Novakom i Senzenom, ali je Ristićeva pištaljka ostala nijema. Šansu utakmice Dinamo je propustio u 71. minuti: Vabec je sjajno izveo slobodan udarac, prebacio živi zid, Slobodan Janjuš je uzalud “poletio” u stilu po kojem će postati čuven, lopta pogađa prečku, odbija se na glavu Josipa Gucmirtla koji prebacuje gol.
Kazna za promašaje stigla je četiri minute kasnije: Duško Bajić je uposlio Edina Spreču, a Željin “poslovođa” neumoljivo matirao “Faću” Dautbegovića (0:1). Do kraja utakmice su Modri pokušali poravnati, Krasnodar Rora je namjesti šansu Novaku, koji se okliznuo i prilika je otišla u nepovrat. U finišu se sudija Ristić ponovo našao na meti igrača i navijača Dinama, kada je, nakon jednog duela, teren napustio okrvavljeni Marijan Čerček, nakon što je na poluvremenu zamijenio Denijala Pirića.
Ko gubi ima pravo da se ljuti: Umjesto aplauzom, igrači Željezničara za pobjedu su nagrađeni zvižucima zagrebačke publike. Iako je Dinamo propustio dosta šansi, Slobodan Janjuš i nije imao previše intervencija na svom debiju: Zagrepčani su šutirali pored gola ili pogađali okvir. Kuriozitet: U prvom dijelu prvenstva, 23. augusta 1970. godine, meč Željezničara i Dinama na Koševu završen je istim rezultatom (1:0), a strijelac pobjedničkog gola za Plave bio je… također Edin Sprečo!
Trijumf na Maksimiru bio je to početak spektakularnog Željinog proljeća, polusezone u kojoj će “Plavi” postići čak 39 golova, pobijediti Zvezdu u Beogradu (4:1), Partizan u Sarajevu (3:2), baš kao i Bor (6:1), Maribor (5:0)… Titula je izgubljena u 27. kolu, kada je Željo u velikom derbiju poražen (1:2) od Hajduka čuvenim Nadovezinim golom rukom. Željezničar je sezonu završio na drugom mjestu sa 45 bodova, četiri manje od prvaka Hajduka. No, 12 mjeseci kasnije titula je stigla u Sarajevo…
Dinamo – Željezničar 0:1
Zagreb, 7. mart 1971. Stadion Maksimir. Gledalaca 12.000. Vrijeme hladno, teren prekrivan snijegom. Sudija: Pavle Ristić (Novi Sad). Strijelac: 0:1 Sprečo (75).
DINAMO: Dautbegović, Gucmirtl, Valec, Pirić (Čerček, Vrbanić), Ramljak, Miljković, Senzen, Lalić, Novak, Vabec, Rora. Trener: Zlatko Čajkovski.
ŽELJEZNIČAR: Janjuš, D. Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, E. Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Bajić. Trener: Milan Ribar.