Pogledao je prema semaforu. Još nekoliko minuta. Predugih. Jedva je stajao, iscrpljujuća sezona se skupila u tim nogama od olova. Ali ide nova lopta. I opet će uraditi sve što treba. Zagradi se, potrči, dodaj, opucaj…
U pobjedi reprezentacije BiH nad Finskom (3:2) bio je junak, po ko zna koji put. Na njemu je napravljen penal, zatim je postigao dva gola, režirao preokret. Oborio i rekord, postao najstariji strijelac u historiji nacionalnog tima, sa 36 godina i tri mjeseca na plećima.
More je statističkih podataka kada su istoj rečenici Edin Džeko i reprezentacija, poput onog da u prosjeku trese mreže u više od 50 posto nastupa za Zmajeve (63-124). Pojednostavljeno, svaki drugi meč za BiH – pogodak.
Ali njega prvog nije previše briga za vlastite brojeve. Na konstataciju novinara da je sinoćnjim golovima pretekao Zlatana Ibrahimovića i postao deveti na vječnoj listi najboljih strijelaca evropskih reprezentacija, samo ga je čudno pogledao. Who cares.
“Bitno je da smo pobijedili. Drago mi je jer nisam na prethodne tri utakmice dao gol, a sad su ove dvije šanse ušle. Uzeli smo tri boda”, tek je rekao Dijamant.
Važna je pobjeda. Važna je reprezentacija. Tako on kaže, tako se on ponaša. I zbog toga je Džeko bitan Zmajevima, bitan državi.
Utakmica sa Finskom zapravo je njegova lična karta. Ne samo zbog dva gola, već činjenice da je svih 90 minuta proveo na travnjaku Bilinog polja, iako je disao na škrge nakon onoga što je predeverao u protekloj sezoni.
Od Lige prvaka i zahtjevne borbe za titulu prvaka Italije (koju je njegov Inter na kraju izgubio), liječenju sitnih povreda, zamornih putovanja do svega ostalog što čini život modernog fudbalskog gladijatora – Džeko je prošao u manje od 360 dana i opet igrao u četiri junske utakmice Lige nacija u najdražem dresu.
U eri Facebook patriota koji smatraju da su statusi sa zastavama i srcima mjerilo ljubavi prema domovini, Dijamant pokazuje koji je zapravo jedini ispravan način da vrhunski sportista pokaže brigu o zemlji u kojoj je rođen. Dođi i igraj.
Bit će i loših partija, kritika novinara, otrovnih glagola sa tribina, ali dođi. Zbog toga je, na kraju krajeva, uz neosporni kvalitet elitnog golgetera, Džeko uzor našoj djeci.
Nekad će stati fantastična igračka karijera, sve je bliže taj dan koji sa strahom pominjemo, vjerujući kako nikad više nećemo naći njegovog pravog nasljednika. Možda i hoćemo, ali kako god da se desi u našoj nogometnoj sutrašnjici, Džeko će imati svoj legacy. U decenijama koje dolaze ostat će primjer fudbalera na koji se budući selektori mogu pozivati kada budu držali lekcije nekim novim Zmajevima.
Što se samog Edina tiče, vjerujem da će ostati u nogometu i kad okači kopačke o klin. Prevelika je njegova radna etika, zatim nogometno znanje i inteligencija da bi tek zatvorio vrata fudbalu te ostatak života proveo kao vlasnik restorana ili hotelskog lanca.
Trebat ćemo ga i tad, kad se zavjesa spusti. I ne sumnjamo da će uvijek biti tu. Koju god ulogu bude obavljao. Za svoju jedinu, domovinu.
