Navijači Sarajeva pamte sezonu 1984-85, kada je na Koševo drugi put stigla titula prvaka Jugoslavije. Bordo tim je tokom cijelog proljetnog dijela vodio mrtvu trku s Hajdukom, pri čemu su oba tima iz kola u kolo iščekivala kiks konkurenta.
Sarajevo je stalno imalo bod ili dva prednosti, ali Splićani nisu popuštali. U 29. kolu su oba rivala zabilježila pobjede – Sarajevo na Koševu protiv Radničkog (4:2), Hajduk u Nikšiću protiv Sutjeske (3:1), pa je na vrhu tabele ostala “ista meta – isto odstojanje”: Bordo tim je bio lider na tabeli s 40 bodova, dok su splitski Bili puhali za vratom s 39 bodova.
Uslijedila je trosedmična pauza zbog obaveza reprezentacije Jugoslavije u kvalifikacijama za Mundijal 1986. u Meksiku, preciznije utakmice protiv Bugarske. Nakon što je Plamen Getov s dva gola srušio Plave na prepunom Stadionu Vasil Levski u Sofiji (2:1), Prvenstvo Jugoslavije nastavljeno je utakmicama 30. kola, na današnji dan prije 37 godina.
Bio je to trenutak istine za pulene Boška Antića: Sarajevo je 9. juna 1985. gostovalo kod Vojvodine, koja se grčevito borila za opstanak. A novosadske “crveno-bijele” s klupe je predvodio Vukašin Višnjevac koji je dvije sezone bio trener Sarajeva (1975-1977).
Vojvodina je bila jedan od najtežih protivnika Bordo tima u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo na svom terenu. Sarajevo je u periodu 1951-1992 imalo negativan bilans s Lalama – 27 pobjeda i 36 poraza, uz 14 remija. Klub s Koševa posebno loše je prolazio u Novom Sadu, gdje je do tog 9. juna 1985. godine upisao samo 4 pobjede, 7 neriješenih susreta i čak 21 poraz.
Za razliku od Sarajeva, Hajduk je imao mnogo lakši zadatak u 30. kolu: Bili su igrali na domaćem terenu protiv Rijeke, pa su na Poljudu željno iščekivali kiks Sarajeva kako bi, prvi put nakon 11. kola, odnosno više od sedam mjeseci, skinuli Bordo tim s liderske pozicije. Boško Antić, trener Sarajeva, u meču protiv Vojvodine je nakon četiri mjeseca mogao izvesti najbolji tim, jer je od prvog minuta zaigrao potpuno oporavljeni Senad Merdanović.
Početak utakmice donio je oduševljenje za 15-ak hiljada gledalaca na Gradskom stadionu u Novom Sadu, ali među navijačima Hajduka, koji su s tranzistorima na ušima pratili duel svojih ljubimaca na Poljudu. Već u 2. minuti je Branislav Novaković uposlio 35-godišnjeg Josifa Ilića, koji je s 20-ak metara pogodio sam donji desni ugao gola Miloša Đurkovića i doveo Vojvodinu u vodstvo (1:0).
Fudbaleri Sarajeva djelovali su zbunjeno na početku, no kako je meč odmicao, Bordo tim je sve bolje stajao na terenu. U 36. minuti Slaviša Vukičević je centrirao s desne strane, a Dragan Jakovljević glavom savladao Mladena Jovanića i obradovao brojne navijače koji su stigli iz Sarajeva (1:1). U nastavku nije bilo previše uzbuđenja, činilo se da su oba tima zadovoljna remijem, makar je to značilo da će Sarajevo zbog slabije gol-razlike prepustiti prvo mjesto Hajduku, koji je ubjedljivo pobijedio Rijeku (5:2).
No, sedam minuta prije kraja utakmice desio se trenutak koji se među navijačima Sarajeva prepričava 37 godina. Iskosa s lijeve strane dosuđen je slobodan udarac za Sarajevo, Predrag Pašić je centrirao na vrh šesnaesterca, a tamo je Slaviša Vukičević “uhvatio volej” i postigao fantastičan pogodak. Najljepši pogodak čitavog prvenstva, možda najznačajniji u historiji kluba s Koševa, za pobjedu Sarajeva 2:1!
Bila je to presudna pobjeda na putu Bordo tima ka drugoj tituli koja će biti ovjerena tri sedmice kasnije protiv Crvene zvezde na Koševu.
Vojvodina – Sarajevo 1:2 (1:1)
Novi Sad, 9. juni 1985. Gradski stadion. Gledalaca 15.000. Vrijeme toplo, teren pogodan za igru. Sudija: Jovica Bešlin (Kikinda).
Strijelci: 1:0 Ilić (2), 1:1 Jakovljević (36), 1:2 Vukičević (83).
VOJVODINA: Jovanić, Mesaroš, Z. Đurović, Rac, Grubor, Dimitrić, Z. Marić, J. Ilić, Ćurčić, Aničić, Novaković (Mijić). Trener: Vukašin Višnjevac.
SARAJEVO: Đurković, Radeljaš, Kapetanović, Janjoš, Jozić, Hadžibegić, Jakovljević, Vukičević, Musemić, Merdanović, Pašić. Trener: Boško Antić.
