Čujno tužan, na ivici suza, javio se na poziv Sport kluba Dejan Savićević. Teške riječi, uz podsjećanje na nekadašnjeg saigrača i velikog prijatelja Sinišu Mihajlovića, pritisle su njegovu dušu…
Bez potrebe za dodatnim pitanjima i obrazloženjima, Savićevićeva emocija zaparala je nebom.
“Tuga Božija, poslije svega… Izgubili su fudbal, čovječanstvo… Humanistu, u prvom redu, čovjeka velikog srca, dobričinu, ljudinu! Pamtićemo Sinišu, velikana za sva vremena…“, sipao je Dejan Savićević reijči, iz dubine duše.
Znalo se da, posljednjih dana, vodi odsudnu bitku.
“Nismo se čuli, ali sam znao sve. Vjerovao sam, ovih dana, kad se pojavio na promociji Zemanove knjige da će uspjeti. Nekako nas je ubijedio da je jači i od opake nemani, da ima snage u njemu za završni udarac. U dubini duše, nadao sam se: ‘Preživjeće Miha i ovo…’ Pun života, energije, dobrote, zaslužio je pobjedu u još jednoj neravnopravnoj borbi sa neprijateljem. Ali…“
Skupilo se u duši tuge, do ivice suza. Čujna tišina i nastavak:
“Uvijek pomislim na prvi čin bitke sa život. Uspio je da se vrati na klupu, žarom pobjednika, oduševi čovječanstvo! E, to je bio Siniša – pravedni dobričina, nije dao na sebe! Aždaja se vratila, nije mu dala mira. A, opet naša nada, ma koliko bila opora, tinjala je do posljednjeg dana. Kao da ni sada nije ugasla…“
Promiču Savićevićevom glavom čiste slike. Sjećanja na preko tri decenije dugo druženje sa Sinišom.
“Ugostio je grupu trenera iz Crne Gore 2014. u Sampdoriji. Posvetio nam je čitave dane, objašnjavao pripremu treninga, otvorio klupska vrata, odgovarao na pitanja poslije završenog posla. Uvažio je kolege, oduševio svakog od nas… Doček u Đenovi i cjelokupan utisak potvrdili su ono što sam i znao – da humanizam, dobrota i veliko srce Siniše Mihajlovića ne poznaju granice. Tužan i ponosan na naše prijateljstvo, opraštam se od velikog Mihe! Ljudine i svjetske veličine!“, istakao je Dejan Savićević.
