Još dvadesetak dana ostalo je do početka Svjetskog prvenstva u Kataru, a javnost u Srbiji i Hrvatskoj odavno je zahvatila mundijalska euforija.
Legendarni golman Hajduka, Galatasaraya i jugoslovenske reprezentacije Zoran Simović vjeruje da će izabranici Dragana Stojkovića biti jedno od najprijatnijih iznenađenja na samitu najboljih reprezentacija svijeta.
“Piksi je donio neku novu energiju i sada je to jedna potpuno nova reprezentacija Srbije. Igrači su puni samopouzdanja i silno motivisani da u Kataru zabilježe najveći uspjeh u svojoj karijeri. Sve su to momci koji su u mlađim selekcijama stekli naviku da pobjeđuju i osvajaju trofeje. Kostur tima čine članovi dve slavne generacije koje su se okitile evropskom i svjetskom titulom u omladinskom uzrastu. Sada je vrijeme da svoj ogroman potencijal potvrde i na najvišem nivou. Siguran sam da nas u Kataru očekuju sjajne utakmice i mnogo povoda za slavlje”, rekao je Simović u razgovoru s novinarom Anadolu Agency (AA).
Simović je na ličnom primjeru osjetio koliko rezultat na nekom velikom turniru utiče na dalji nastavak karijere.
“Meni je debakl s reprezentacijom na Evropskom prvenstvu u Francuskoj pokvario milionski transfer u Englesku. Imao sam praktično završenu priču s Nottingham Forestom. Interesovao se i Tottenham, a kasnije sam saznao da je i čuveni Elton John bio veoma zagrijan da me dovede u Watford. Sve je to propalo i završio sam u Istanbulu. Nisam tada ni slutio da je to potez karijere i da će mi Turska zauvijek ostati u srcu. Ostavio sam neizbrisiv trag u Galati i stekao prijatelje za cijeli život. Kada bi me danas pitali, Engleska ili Turska, ne bih imao ni najmanju dilemu. Opet bih otišao kod moje braće Turaka, bez obzira što je u Engleskoj sve puta pet”, rekao je Simović.
Braneći boje državnog tima, popularni Čoče dijelio je svlačionicu s mnogim vedetama jugoslovenskog fudbala.
“Stojković i Savićević su za mene pojam fudbalskog majstorstva. Nažalost, nisam imao sreću da duže budem u reprezentaciji i da igram sa njima na više utakmica. Uglavnom su mi bili protivnici. Piksi je na tom Evropskom prvenstvu 1984. tek ulazio u A tim i odmah je pokazao da zrači harizmom i autoritetom. Odmah se prihvatao odgovornosti. Sjećam se da je na debiju protiv Portugala izveo penal kao da mu je stoti nastup u reprezentaciji. Poslije je i na završnom turniru pogodio mrežu protiv Francuske. U pravom smislu riječi, lider na terenu i u svlačionici. Ipak, jedan igrač je također imao neslućeni talenat, ali nije znao da ga iskoristi”, prisjetio se Simović.
Na pitanje novinara o kojem igraču se radi, Simović odgovara “Baka Slišković”.
“Kakav je to fudbaler bio, ljudi moji. Samo da je volio da trenira, bio bi Maradona. Ali on dođe kod mene i Pešića u sobu i kaže ‘kume, danas mi se ne ide na trening, šta da slažem’? I onda mu mi damo ideju za povredu članka, tetive, koljena… Kaže ‘bravo, to će sigurno da upali’. Dva dana kasnije izađe na utakmicu i to je pakao. Sjećam se gola protiv Stuttgarta iz slobodnog udarca, nikome na stadionu nije bilo ni na kraj pameti da bi iz te pozicije mogao da šutira direktno na gol. U tome i jeste tajna fudbalskog genija, da te jednim potezom ostavi bez daha. U Mostaru su ga voljeli kao Boga. Izađe iz kola u centru grada i ostavi ključeve u vratima. I onda cijeli Mostar vozi njegova kola tokom noći. Mi ga pitamo ‘Baka, da li si normalan’?. A on kaže ‘neka ih, neka voze, slupati ga neće sigurno’. Pravi šmeker i fudbalski velemajstor“, rekao je Simović.
Status fudbalskog božanstva koji je Slišković imao u Mostaru, Simović je stekao u još većem obimu braneći boje Galatasaraya u Istanbulu.
“To je neopisivo. Policajci su mi na ulici stavljali lisice na auto iako je bio propisno parkiran, samo da bi sačekali da se pojavim i da im potpišem autogram. Čak i kada sam završio sa aktivnim igranjem, zvali su me svakog vikenda da gostujem u najpopularnijoj TV emisiji ‘Gol šou’. Djeca su me zaustavljala na ulici, vikala ‘mama mama, eno ga Gol šou’. Ma to je nešto nevjerovatno. Oni te dižu u nebesa ako si pošten prema njima i ako daješ sve od sebe na terenu. Ali ako ih ujedeš za srce, teško tebi. Sjećam se kad su vođe navijača došle kod mene da me pitaju je li se neću naljutiti ako na početku utakmice prvo skandiraju ime Tanžua Čolaka, pa poslije moje. Rekao sam ‘ljudi, mene slobodno ostavite za kraj’. Mene to uopšte nije zanimalo. A Čolak je u to vreme bio fudbalski bog Istanbula. I šta se desilo? Pređe iz Galate u Fener. Danas kad bilo kome od ovih mojih pomenem njegovo ime, samo odmahnu rukom i kažu ‘Simo, hajde da promijenimo temu'”, prisjetio se Simović svojih dana u gradu na Bosforu.
