Miroslav Stević je po mnogo čemu specifičan lik na fudbalskoj sceni. Čovjek koji je sa Borussijom iz Dortmunda 2002. godine osvojio titulu u Bundesligi, nikada nije dobio pravu, veću šansu u dresu reprezentacije bivše Jugoslavije, ali danas veoma trezveno razmišlja o tom periodu karijere i u izjavi za Anadolu Agency (AA) otkriva interesante detalje u vezi sa bivšim selektorima državnog tima.
Za priču o nacionalnom timu bivše države kaže da je tužna.
“To je tužna priča i ne bih da zvučim patetično i da pominjem čuveni ključ po kome se sastavljala reprezentacija. Imao sam mnogo ružnih situacija koje su na kraju i kumovale da odigram svega šest mečeva za Jugoslaviju. Kažu mi ’ako ne kreneš na turnir u Hong Kongu, nećeš ići na Svjetsko prvenstvo’. A meni se žena porađa i naravno da mi je to važnije od Svjetskog prvenstva. Ili mi kažu ’Steviću, treba nam protiv Rusa igrač tvojih karakteristika, doći ćemo da te gledamo u Njemačku’. Ja se smijem, ne morate da dolazite, večeras igramo Ligu prvaka protiv Liverpoola, imaćete direktan prijenos na televiziji. Ma smiješno. Imao sam sličnu scenu i sa Živom (Milan Živadinović, op.a.) neka mu je laka zemlja”, ispričao je na početku razgovora za Anadoliju Stević.
Milan Živadinović je trenirao Stevića i u mladoj i u A reprezentaciji Jugoslavije.
“Fenomenalan tip i neviđeni motivator. Sjećam se posljednje utakmice te zajedničke države u Klagenfurtu protiv Austrije, sjajna ekipa sa Bokšićem, Vlaovićem, Zahovićem, Vladanom Lukićem, Đanijem Ćurčićem… Živa nam je održao takav govor u svlačionici da smo imali osjećaj da goloruki možemo u napad na austrijske tenkove. Došao je jednom prilikom u Minhen da me gleda protiv Stuttgarta. Sjedio je poslije utakmice sa Borom Novakovićem, našim čuvenim bokserom i Pericom Radenkovićem, čovjekom koji je zaista lik za sebe i legenda njemačkog i jugoslovenskog fudbala. I kaže mi Živa ’evo sine, došao sam da ti pomognem’. Ja slušam i ne vjerujem. Na stadionu 30.000 ljudi, dobili smo Stuttgart sa 3:1, drugi smo na tabeli, borimo se za titulu u Bundesligi, traže me Bayern, Roma, Dortmund… a on došao da mi pomogne. Kažem ’šefe, pa ne igram ja u Surdulici i Železniku. Ne treba Vi meni da pomažete, nego dobrodošli u Minhen, pa da sjednemo negde da popijemo nešto i pojedemo’. Poslije je Živa rekao Perici ’vidiš ovaj moj mali, kako je opasan, ko britka sablja’“, istakao je Stević.
Pored Dortmunda, Stević je tokom karijere ostavio dubok trag u mnogim evropskim klubovima, među kojima su Bochum, Munchen 1860, Fenerbahče…
“U Bochumu sam dočekao Zvjezdana Misimovića, stigao je iz Bayerna kao veliki talenat. Perfektan tehničar, falila mu je samo brzina da dostigne svjetsku slavu. I pored toga, napravio je sjajnu karijeru. Najviše zahvaljujući njegovim asistencijama, Džeko je eksplodirao u Bundesligi, a Wolfsburg osvojio naslov šampiona Njemačke. Bili smo cimeri, sjećam se da je prvog dana naručio coca-colu i tada sam mu rekao sine, u ovoj sobi možeš da piješ samo crno vino i da izabereš između kisele i obične vode. Od tada smo pili samo vino, nije više bio bucko i počeo je da briljira na terenu. Doživljavam ga kao mlađeg brata, živimo i dalje u Minhenu i mnogo vremena provodimo zajedno. Oborio je mnoge rekorde i pomjerio granice koje će teško biti nadmašene u njemačkom fudbalu, ali je i u reprezentaciji Bosne i Hercegovine ostavio dubok trag“, kazao je Stević.
Sa Fenerbahčeom je ušao u anale turskog fudbala pobjedom protiv Gaslatasaraya od 6:0.
“Imao sam sreću da budem učesnik raznih derbija. Doživio sam draž beogradskog okršaja Crvene zvezde i Partizana, igrao sam minhenski duel Bayerna i Munchena, derbi Rura između Dortmunda i Schalkea… Ali ništa ne može da se poredi sa istanbulskim derbijem. Mečevi Fenerbahčea i Galatasaraya izazivaju emociju koju je teško opisati riječima. Zato je ta pobjeda od 6:0 ostala za sva vremena u srcima navijača Fenera. Sjećam se da igrači Galate mjesec dana posle toga nisu smjeli da izađu na ulice Istanbula. Skoro sam gledao dokumentarac o Fatihu Terimu, kada je novinar pomenuo poraz u derbiju, samo je napravio grimasu i zamolio da što prije pređu na naredno pitanje“, pričao je Stević koji je u Fenerbahčeu dijelio svlačionicu sa mnogo poznatih imena turskog fudbala:
“Fatih Akyel mi je ostao u lijepom sjećanju, jer je kasnije prešao u Bochum i sjećam se da su me zvali za mišljenje o njegovim kvalitetima. Rekao sam da se radi o sjajnom beku, ali da ima kratak fitilj i da umije da eksplodira. Nije prošlo ni deset dana, zvali su me iz Bochuma da mi kažu da se Fatih posvađao sa trenerom i da je završio svoju epizodu u njemačkom fudbalu. Sve sam predosjetio. Bio je prava tempirana bomba, kao onaj eksploziv koji stave ispod kola, a sat odbrojava dok ne eksplodira”.
