Fudbalska reprezentacija Srbije u subotu od 20:45 na stadionu Crvene zvezde igra jednu od odlučujućih utakmica za plasman u A grupu Lige nacija protiv selekcije Švedske.
U slučaju pobede, puleni Dragana Stojkovića putuju u Oslo s realnim šansama da protiv Norveške obezbijede vizu za elitni rang evropskog fudbala i što je još važnije, da olakšaju sebi put ka završnom turniru Evropskog prvenstva u Njemačkoj 2024. godine, javlja Anadolu Agency (AA).
Nekadašnji reprezentativac i učesnik dva Svjetska prvenstva s reprezentacijom Srbije Antonio Rukavina vjeruje da ova generacija “orlova” neće ponoviti greške iz prošlosti i da će u Kataru biti jedno od najprijatnijih iznenađenja šampionata.
“Vidim i osjećam da nacionalni tim konačno ima podršku javnosti kakvu zaista zaslužuje. Navijači znaju da budu nerealni, pogotovo kada se pobijedi jedan Portugal i da posle toga očekuju kako će njihovi ljubimci osvojiti titulu svjetskog prvaka. Svi bismo voljeli da naše fudbalere dočekamo ispred Skupštine grada sa Zlatnim globusom, ali moramo da budemo objektivni i da trezvenije razmišljamo o svemu. Primaran cilj mora da bude plasman u osminu finala, a poslije toga bi svaka pobjeda bila veliki podvig i adekvatna nagrada za ove momke koji su u posljednjih godinu dana vratili vjeru u srpski fudbal i cijelu zemlju učinili srećnom i ponosnom”, rekao je Rukavina.
Rukavina je prije četiri godine odigrao dvije utakmice na Mundijalu u Rusiji i ostvario polovičan bodovni učinak.
“Dobio sam šansu u pobjedi protiv Kostarike od 1:0 i u porazu od Brazila koji je definitivno ugasio našu nadu da možemo među 16 najboljih reprezentacija na svijetu. Sada imamo sličnu grupu i mnogo je važno da Kamerun shvatimo na identičan način kao Švicarsku i Brazil. Da nam se ne dogodi Gana sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi kada smo unaprijed upisali tri boda, a oni ljudi stigli do četvrtfinala i sekunde su ih delile od plasmana u polufinale. U Rusiji nam je falio bod da odemo dalje, sada bi fokus morao da bude izlazak iz grupe, a poslije toga bez velikog opterećanja u pohod na nove trijumfe”, kazao je Rukavina.
Fudbaler koji je tokom karijere nastupao u dvije od pet najjačih liga na svijetu (Dortmund, Valladolid, Villarreal), ima konkretan savjet za igrače, ali i kompletnu fudbalsku javnost u Srbiji.
“Protiv Švicarske ne treba da se bavimo imenima njihovih igrača. Dopao mi se odgovor selektora Stojkovića poslije žrijeba u Dohi, kada je na provokativno pitanje novinara iz Švicarske odgovorio da nema pojma o čemu pričaju. Tako svi treba da razmišljamo. Mi smo u Rusiji platili ceh psihološkom ratu koji se vodio danima prije utakmice protiv Švicarske. Pisalo se i pričalo samo o Xhaki i Shaqiriju. I šta se dogodilo? Upravo su ta dva igrača rešila pobjednika. Bavili smo se vanfudbalskim detaljima i ispoljili karakteristike malih ekipa koje slabosti i nedostatke pokušavaju da nadomjeste nepotrebnom tenzijom. Igrači su nemoćni, ne mogu da se izoluju od takvih informacija. Tu su telefoni, društvene mreže, zovu ih prijatelji i rođaci, pitaju ih da li su videli šta se piše, šta je ko rekao… Šta će nam to? Kao da pobjeda protiv Švicarske vrijedi šest bodova. Ne, vredi isto kao i pobede protiv Brazila i Kameruna”, rekao je Rukavina.
Švicarci su izuzetno jaki kao kolektiv, ali nemaju u timu nemaju individualca kalibra jednog Neymara. Kada se igra protiv takvog driblera, sve ono što je jedan defanzvni fudbaler naučio u školama fudbala i od trenera u mlađim kategorijama, pada u vodu i postaje potpuno beskorisno.
“Igrao sam mnogo puta protiv Neymara. Ne samo na Mundijalu u Rusiji, već i kao član Valladolida i Villarreala u španskom prvenstvu. To je pakao. Šta ti drugo preostaje nego da spustiš težište i da se povlačiš unazad dok te ne unese u gol. Nadaš se eventualno podršci nekog saigrača i to je sve. U Villarrealu mi je bilo lakše, jer sam uvijek imao pomoć krila, zadnjeg veznog i jednog štopera. Četvorica oko njega, pa i ako te prođe nemaš utisak da te je ponizio. Obično kod takvih igrača nema zalijetanja, čekaš pa šta ti Bog da. Ako odigra loptu unazad, fenomenalno, kao da si mu je oduzeo. Sreća što sam završio karijeru, jer vidim da dolaze još brži od Neymara”, našalio se Rukavina na račun svoje fudbalske penzije.
Skromni momak sa Bežanije ušao je u anale Partizana kao fudbaler koji je u rekordnom roku, poslije svega šest meseci u Humskoj, zaslužio povjerenje da nosi kapitensku traku slavnog kluba.
“Vezan sam za Partizan bez obzira što se nisam dugo zadržao među crno-bijelima, svega godinu dana. Pratim redovno šta se dešava, drago mi je zbog Gordana Petrića što je uspio koliko toliko da konsoliduje ekipu i da zareda s pozitivnim rezultatima na oba fronta. Uvijek sam tvrdio da bez jakog Partizana nema ni jake Crvene zvezde, zato je u interesu srpskog fudbala da nam oba velikana budu stabilna i uspješna. Nisam od onih koji traže revolucionarne promjene, ali je vrijeme da stvari u Humskoj konačno dođu na svoje mjesto. Gordan mi je bio generalni direktor kada sam branio boje Partizana i vjerujem da i u trenerskoj ulozi može da ostavi dubok trag u srpskom i evropskom fudbalu. Želim mu sreću”, zaključio je Rukavina u izjavi za AA.
