Iz svlačionice broj 2 ogromne Koln Arene odzvanjala je kultna numera Zabranjenog pušenja, “Bos ili hadžija”. Košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine čekao je obračun protiv Litvanije. Pobjeda donosi plasman u osminu finala, poraz znači oproštaj od Eurobasketa. Bos ili hadžija. Hiljadu tona za jedan dan.
Izgubili smo, može se reći čak i ubjedljivo (70:87). Ali, malo ko je zaista razočaran u našoj domovini. Čudna situacija za mentalitet u kojem se svaki poraz doživljava kao smak svijeta, gdje je put od euforije do očaja najkraći na svijetu.
Razlog je jednostavan. Ovim momcima se zaista nema šta zamjeriti. Dali su sve od sebe u “grupi smrti”. Duša i srce na parketu, svaka utakmica.
Litvanski selektor Kazys Maksyvitis nakon meča je prišao kolegi s bh. klupe Adisu Bećiragiću i otkrio kako je bio u smrtnom strahu pred meč protiv reprezentacije koja je pokazala toliko energije na Evropskom prvenstvu. Znao je da ima bolje karte u rukama, veći broj euroligaših i NBA igrača, odmorniju ekipu (dan prije Litvanci su razbili Mađarsku i sačuvali svježinu najvećih zvijezdi), ali džaba. Bojao se BiH.
“Koliko je samo emocija utkano u svaku utakmicu koju igra BiH. I kad se gubi i kad se dobija to su utakmice koje vrijedi vidjeti”, napisao je na Twitteru hrvatski stručnjak Aco Petrović, koji je vodio Zmajeve na Eurobasketu 2013. godine, kada nam ni tri pobjede nisu bile dovoljne za prolazak u narednu fazu.
Emocija je, dakle, ključna riječ. To su bila krila naših košarkaša. Emocija ih je vraćala iz ponora, kada su se nakon žestokih udaraca uspjevali podizati protiv nadmoćnijih protivnika. I zajedništvo. Nisu previše vremena proveli skupa i možemo se tek pitati koliki bi bio njihov domet da su trunku uigraniji, ali bili su braća na ovom EP.
Da nam je neko ponudio dvije pobjede prije samog Eurobasketa u Kelnu, od toga jedna da bude protiv aktuelnih evropskih prvaka Slovenaca, objeručke bismo prihvatili i nadali se da bi nam to moglo biti dovoljno za osminu finala. Nije bilo dovoljno, po običaju.
Pravu šansu smo možda propustili protiv domaćina Njemačke. Veliko možda. Sudije vjerovatno ne bi dozvolile. Mnoge se reprezentacije žale, negativna tema broj jedan su arbitri. Ali – pojeo vuk magarca. Tako bi se vjerovatno odigralo i da smo ušli u neizvjesniji finiš s Nijemcima. Pištaljke bi nas dotukle.
Stoga zaista nemamo za čim žaliti. No regrets. Ovi momci se mogu pogledati u ogledalo. U jeku predizborne kampanje zasjenili su političare, narod je disao sa košarkaškom reprezentacijom BiH proteklih dana. I to je, eto, moguće.
Ovo je možda zato i neka vrsta happy enda, ali samo što se tiče aktuelnog EP. Budućnost djeluje obećavajuće, priča se nastavlja. Mlada je ekipa, a sada iza sebe dragocjeno iskustvo. Reprezentacija bi trebala izgledati sve bolje.
“Najviše sam zadovoljan igračima. Ispočetka sam mislio da ćemo imati problema sa nekima od njih, ali kada su otvorili svoja srca, sve je bilo fantastično”, konstatovao je Bećiragić, kojeg već u novembru očekuju nove obaveze s nacionalnim timom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
Ne treba sumnjati da će ta ista srca ostaviti na parketu i u mečevima koji dolaze. Drugačije ne znaju. I zato će uvijek za sve nas, bez obzira na brojeve koje pokazuje semafor, biti pobjednici.