Sport Centar

Uoči utakmice u Lavovu: Sjećanje na prvi fudbalski obračun ekipa iz BiH i Ukrajine

Ako bi se u dvomeču Ukrajine i BiH, u utorak u Lavovu i 16. novembra u Zenici, ponovio scenarij prvog duela klubova iz dvije zemlje prije 33 godine – Zmajevi bi imali velike šanse da odu u baraž za Mundijal. Priča o nezaboravnom susretu autsajdera iz BiH i Ukrajine.

Uoči utakmice u Lavovu: Sjećanje na prvi fudbalski obračun ekipa iz BiH i Ukrajine
FOTO: Ekipa Borca uoči prve utakmice protiv Metalista

Skoro da je izvjesno da će dvomeč Ukrajine i Bosne i Hercegovine riješiti pitanje osvajača drugog mjesta, odnosno učesnika baraža iz D-grupe evropske zone kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kataru. U utorak 12. oktobra na programu je prvi susret u Lavovu, a 16. novembra revanš u Zenici.

Zanimljivo da će to biti prvi međusobni okršaji reprezentacija Ukrajine i Bosne i Hercegovine. BiH je, uz selekcije Irske i Belgije, jedina evropska reprezentacija s kojom Ukrajina nikad dosad nije odmjerila snage. U evropskim kupovima samo jednom je došlo do susreta ukrajinskog i bh. kluba: Bio je to dvomeč kijevskog Dinama i Sarajeva posljednjoj rundi kvalifikacija za Ligu prvaka u sezoni 2007-08.

Ipak, poznavaoci geografije i najpopularnije sporedne stvari na svijetu znaju je do prvog “obračuna” BiH i Ukrajine došlo još prije 33 godine, u vrijeme kada su obje zemlje bile članice većih državnih zajednica – Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Ne treba podsjećati na najveću senzaciju u historiji Kupa maršala Tita, kada je drugoligaš Borac 11. maja 1988. godine u finalu na beogradskom stadionu JNA pobijedio Crvenu Zvezdu 1:0 golom Senada Lupića. Skoro jednako iznenađenje desilo se 17 dana kasnije, na udaljenosti od nekih 1.700 kilometara. Na Stadionu Dinama u Moskvi su 28. maja 1988. finale Kupa SSSR-a igrali moskovski Torpedo i Metalist iz drugog najvećeg ukrajinskog grada Harkiva.

Ukrajina je bila “motorna snaga” fudbala u bivšem Sovjetskom Savezu, mada se to ne može zaključiti po broju titula (16). Rusija je više nego dvostruko uspješnija (34), ali treba napomenuti da su najjači moskovski klubovi – Spartak, Dinamo, CSKA i Torpedo – većinu titula osvojili prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1961. prvu titulu osvaja kijevski Dinamo što je bio početak “ukrajinske ere”. Klub iz Kijeva je postao najuspješniji sovjetski klub, ne samo zbog 13 titula sovjetskog prvaka, nego i prvog evropskog trofeja u Kupu pobjednika kupova (1975), što će Dinamo “ponoviti” i 11 godina kasnije.

Osim Dinama, vrlo zapaženu ulogu u sovjetskom fudbalu imali su i drugi ukrajinski klubovi – Dnjipro Dnjipropetrovsk (dvostruki šampion tokom ’80-ih), Zorja Vorošilovgrad (prvak 1972. godine), prvoligaški starosjedilac Šakhtar Donjeck (dva puta vicešampion), Čornomerec Odessa… A Metalist iz Harkiva? Mali klub iz velikog grada je pod imenom Avangard početkom ’60-ih upisao četiri prvoligaške sezone, onda ispao, 18 godina tavorio u drugom i trećem rangu takmičenja, da bi 1981. godine, s novim imenom Metalist i pod vodstvom klupske legende Jevgena Lemeška, izborio povratak u elitni razred.

Već 1983. je Metalist ostvario neočekivan uspjeh – plasman u finale Sovjetskog kupa – ali je u “ukrajinskom finalu” poražen od Šakhtara (0:1). U Prvenstvu su se “Tvorovi” (nije šala, to je zaista nadimak Metalista) nalazili stalno u drugom dijelu tabele, ali nekako uspijevali opstati u snažnoj konkurenciji. Sada se vraćamo na najveći uspjeh u klupskoj historiji – trijumf u Kupu SSSR-a u sezoni 1987-88. Nije greška, za razliku od Prvenstva SSSR-a koje je bilo na programu u punoj kalendarskoj godini, Kup je od 1984. igran po uobičajenom evropskom modelu (po jedna polusezona u dvije kalendarske godine).

Apsolutni favorit u finalnoj utakmici bio je Torpedo, tada jedan od najboljih sovjetskih klubova, pogotovo što je na suprotnoj strani stajalo 10 “anonimusa”, fudbalera Metalista od kojih nijedan ni prije ni kasnije nije ostvario karijeru vrijednu pažnje. Ipak, u timu iz Harkiva bilo je i slavno ime: Leonid Burjak, jedan od najpoznatijih sovjetskih i ukrajinskih fudbalera u historiji, nakon velikih uspjeha s kijevskim Dinamom, odlučio je oproštajnu sezonu duge karijere “odraditi” u Metalistu. Te majske subote je 30.000 gledalaca, uglavnom navijača Torpeda, vidjelo je prvorazrednu senzaciju u finalu u Moskvi. Na isteku prvog poluvremena je gruzijski Jezid, Guram Adžojev, iz jedanaesterca doveo Metalist u vodstvo, da bi u 61. minuti Aleksandar Baranov postigao drugi gol za konačnih 2:0 i senzacionalni trijumf Ukrajinaca.

Kada je u ljeto 1988. žrijeb 1. kola Kupa pobjednika kupova spojio pobjednike jugoslovenskog i sovjetskog kupa – Borac i Metalist – malo ko je u banjalučkom taboru imao razloga za optimizam. Borac se jedva ugurao u novoformiranu Jedinstvenu 2. ligu Jugoslavije, dok je protivnik bio na krilima jedne od najboljih godina u historiji ukrajinskog fudbala. Tog ljeta je reprezentacija SSSR-a, predvođena ukrajinskim fudbalerima (Dinamo Kijev je dao 11 od 20 članova selekcije!) osvojila vicešampionsku titulu na Prvenstvu Evrope u SR Njemačkoj, nakon poraza (0:2) u finalu od Nizozemske. A u prvenstvu SSSR-a su najbolji ukrajinski timovi – Dnjipro i Dinamo Kijev – vodili mrtvu trku za titulu koju će neočekivano osvojiti tim iz Dnjipropetrovska.

Došao je dan prve utakmice Borca i Metalista, 7. septembra 1988. godine. Gradski stadion u Banjoj Luci bio je pun kao šibica, oko 25 hiljada navijača stvorilo je sjajnu atmosferu, a uoči utakmice je Ćiro Blažević, tada trener Nantesa, poslao telegram podrške svom učeniku Josipu Kužeu, koji je upravo preuzeo stručni štab Borca. Potpuno neočekivano, od prvog zvižduka portugalskog sudije Vitora Correiaje na terenu je postojao samo jedan tim – jugoslovenski drugoligaš. Pred golom Sovjeta redaju se šanse Špice, Matejića, Lupića, ali kao da je začarana mreža Igora Kutepova, koji će 1992. ući u historiju kao prvi reprezentativni golman nezavisne Ukrajine.

Stadion je proključao dva minuta prije odlaska na odmor: Nakon centaršuta Stojana Malbašića loptu je glavom zahvatio Vladica Lemić i postigao gol (1:0). I u nastavku je slika na terenu ostala nepromijenjena: Borac napada, Metalist se brani. Pet minuta prije kraja Božur Matejić je izveo slobodan udarac s desne strane, u šesnaestercu pronašao Suada Beširevića, koji je glavom proslijedio loptu na suprotnu stranu, a tamo je Zvonko Lipovac topovskim udarcem “poderao” mrežu Kutepova za konačnih 2:0. Nastalo je neopisivo slavlje zbog prve evropske pobjede Borca nakon 13 godina, koliko je prošlo od trijumfa Banjalučana nad slavnim Anderlechtom (1:0), također u Kupu pobjednika kupova.

Nažalost, u revanšu odigranom 14 dana kasnije, Borac nije uspio sačuvati prednost iz prve utakmice. Metalist je u prvom poluvremenu poveo golom Tarasova, a u posljednjih pola sata Banjalučani su doživjeli debakl kojem je u velikoj mjeri kumovao švedski sudija Hakan Lundgren. Najprije je Tarasov još jednom pogodio u 62. minutu (2:0), pa je Lundgren izmislio jedanaesterac kojeg je Adžojev realizovao (3:0), da bi rezervista Jesipov postavio konačan rezultat (4:0).

Borac se neslavno oprostio od Evrope, ali je poslije utakmice uslijedila teža kazna. Zbog incidenata u Harkivu klub je kažnjen s 35.000 švicarskih franaka, golman Anto Jakovljević dobio je osam, a Milorad Bilbija jednu utakmicu suspenzije. Zanimljivo da bi, za razliku od Borca prije 33 godine, reprezentaciji BiH u predstojećim susretima s Ukrajinom itekako odgovarao polovičan uspjeh, bez obzira na gol-razliku u dvije utakmice.

Borac – Metalist 2:0

Banja Luka, 7. septembar 1988. Gradski stadion. Gledalaca 25.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Vitor Correia (Portugal). Žuti kartoni: Lemić (Borac), Romančuk (Metalist). Strijelci: 1:0 Lemić (43), 2:0 Lipovac (85).

BORAC: Jakovljević, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Lemić (Kalezić), Matejić, Beširević, Buvač (Knežević), Lupić. Trener: Josip Kuže.

METALIST: Kutepov, Derkač, Romančuk, Pančišin, Kolokolov, Derevinskij (Ivanov), Adžojev, Raljučenko, Jakubovski, Tarasov, Baranov (Jesipov). Trener: Jevgen Lemeško.

fkboracmetalist kharkiv
KOMENTARI

KOMENTARI

Obavijesti me o
avatar
wpDiscuz