Sport Centar

Uoči finala Eura: Kako su poraz na Wembleyu Azzurri slavili kao pobjedu

Večeras se na londonskom Wembleyu igra finale Evropskog prvenstva, meč u kojem će snage odmjeriti Engleska i Italija. Ako je Gordi Albion u prednosti zbog domaćeg terena, tradicija je na strani Azzurra. Iako to ne pokazuje ukupni dosadašnji bilans – 11:8 za Italiju u pobjedama, uz osam neriješenih utakmica – Azzurri su znatno uspješniji jer su pobjeđivali u zvaničnim susretima, dok su Englezi uglavnom slavili u davnoj prošlosti i to u prijateljskim mečevima.

Uoči finala Eura: Kako su poraz na Wembleyu Azzurri slavili kao pobjedu
FOTO: Nezaboravna utakmica Engleske i Italije na Wembleyu: Marco Tardelli pokušava zaustaviti Trevora Brookinga

Večeras se na londonskom Wembleyu igra finale Evropskog prvenstva, meč u kojem će snage odmjeriti Engleska i Italija. Ako je Gordi Albion u prednosti zbog domaćeg terena, tradicija je na strani Azzurra. Iako to ne pokazuje ukupni dosadašnji bilans – 11:8 za Italiju u pobjedama, uz osam neriješenih utakmica – Azzurri su znatno uspješniji jer su pobjeđivali u zvaničnim susretima, dok su Englezi uglavnom slavili u davnoj prošlosti i to u prijateljskim mečevima.

Prvu pobjedu Italijani su ostvarili tek u devetom od dosadašnjih 27 susreta s Engleskom, 14. juna 1973. u Torinu u prijateljskoj utakmici (2:0), nakon čega je uslijedio čitav niz njihovih trijumfa. Zapravo su Englezi samo jednom nadigrali Italiju u zvaničnom susretu za Svjetsko ili Evropsko prvenstvo, a kuriozitet je da je i ta pobjeda, koje ćemo se prisjetiti, prije 44 godine bila ravna porazu…

Sve je počelo kada je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. godine žrijeb spojio Italiju i Englesku, zajedno s Finskom i Luksemburgom, u Grupi 2 UEFA-ine zone. Otkud dvije fudbalske velesile, dva svjetska prvaka u istoj grupi? Za sve je kriv neuspjeh Engleske u kvalifikacijama za prethodni Mundijal – 1974. u SR Njemačkoj. Poljska je bila bolja od Engleske, pa kako su evropski učesnici Svjetskog prvenstva 1974. bili su nosioci u kvalifikacijama četiri godine kasnije, to se Gordi Albion našao u drugom šeširu.

Bilo je jasno da pobjednika grupe treba tražiti između Italije i Engleske, te da je vrlo vjerovatno da će putnika za Argentinu odlučiti gol-razlika. Drugim riječima, nije trebalo samo pobijediti Luksemburg i Finsku nego to učiniti na što ubjedljiviji način. Englezi su se držali plana u prvom meču kvalifikacija, pobijedivši Finsku u gostima (4:1), no drugi meč s istim protivnikom, 13. oktobra 1976. na Wembleyu, pokazat će se kobnim. Dennis Tueart je rano doveo Englesku u vodstvo, prije nego je početkom drugog poluvremena Jyrki Nieminen donio šokantno izjednačenje. Iako je Joe Royle ubrzo postigao gol za trijumf Engleske (2:1), u domaćem taboru je minimalna pobjeda primljena poput poraza. Selektor Don Revie našao se na udaru kritika koje je samo pojačao naredni susret.

Bila je to prva majstorica Italije i Engleske, odigrana na rimskom Olimpicu 17. novembra 1976. Revie je počeo s čudno sklopljenom zadnjom linijom u kojoj su bili Emlyn Hughes, Dave Clement, Roy McFarland i Mick Mills, nikome nije bilo jasno koju ulogu ima Trevor Brooking, niti zašto je Stan Bowles dobio prednost nad dotad standardnim Stuartom Pearsonom. Taktički potpuno dezorijentisana engleska reprezentacija bila je lagan plijen za Azzure. Giancarlo Antognoni (36) i Roberto Bettega (77) su pogodili za pobjedu Italije 2:0, trijumf kojim je ekipa selektora Enza Bearzota napravila veliki korak ka plasmanu na Svjetsko prvenstvo.

Iako mu je FA dao podršku, pritisak javnosti na engleskog selektora postao je neizdrživ, pa je u julu 1977. godine Revie spakovao kofere i otišao u Ujedinjene Arapske Emirate. Engleski fudbalski savez je brzo reagirao i za novog selektora imenovao Rona Greenwooda, tada generalnog direktora West Hama, koji je punih 13 godina (1961-1974) uspješno s klupe predvodio “Čekićare”. U prvom zvaničnom susretu je Engleska s Greenwoodom kao selektorom, u oktobru 1977. godine, pobijedila u gostima Luksemburg “samo” 2:0, a tri dana stigla je nova gorka pilula za Gordi Albion: Na torinskom Comunaleu Italija je deklasirala Finsku 6:1! Onu istu Finsku s kojom se Engleska mučila na Wembleyu…

Do kraja kvalifikacija ostale su samo dvije utakmice (Engleska – Italija i Italija – Luksemburg), a na tabeli treće grupe Italija i Engleska su bili poravnati. No, Azzuri su bili u velikoj prednosti zbog četiri gola bolje gol-razlike i jedne utakmice više do kraja. Čak i u slučaju poraza u duelu s najvećim rivalom na Wembleyu, Italijani su imali meč-loptu i šansu za nabijanje gol-razlike protiv slabašnog Luksemburga u posljednjoj utakmici. Englezi su trebali čudo u duelu s Azzurima, trijumf s tri i više golova razlike, kako bi se mogli nadati da Luksemburg može izbjeći katastrofu u posljednjoj utakmici.

Navijači su vjerovali u čudo pa se 16. novembra 1977. na Wembleyu okupilo 92.000 gledalaca! Greenwood je napravio velike promjene u timu, posebno u veznom redu i napadu. Mjesto u prvih 11 izgubili su Ray Kennedy, Ian Callaghan, Terry McDermott, Trevor Francis, Paul Mariner i Gordon Hill, nove uloge dobili su Phil Neal i Kevin Keegan. Njegov italijanski kolega Enzo Bearzot imao je znatno lakši zadatak: Trebao je samo postaviti “Catenaccio” pred golom Dina Zoffa…

Od početka utakmice kreću juriši Engleza i već u 11. minuti je Wembley proključao: Nakon centaršuta Trevora Brookinga je Kevin Keegan spektakularno glavom savladao Zoffa za 1:0. Gol je dao krila domaćinu i samo osam minuta kasnije moglo je biti 2:0, no Peter Barnes je zamalo bio neprecizan. Preporođena Engleska je tempom razbijala Azzure koji nisu izlazili iz svog šesnaesterca. Marco Tardelli, legenda Juventusa, udario je laktom Keegana, ali ono što bi danas bio crveni karton prije 44 godine bio je faul i ništa više…

Italijani su prvi put zaprijetili u 42. minuti, kada je Ray Clemence odbranio slobodan udarac Francesca Grazianija. Na isteku prvog poluvremena novi duel Tardellija i Keegana, čupavi Englez pada u šesnaestercu, domaći traže penal, ali je ostala nijema pištaljka mađarskog sudije Palotaija. Potom Keegan gura Tardellija i dobiva žuti karton… Koji trenutrak kasnije zapisan je i bek Juventusa Claudio Gentile zbog brutalnog starta na Barnesu.

Nastavak je prošao u sličnom tonu – totalna inicijativa Engleske i bunker Italije – pa već na startu drugog poluvremena Emlyn Hughes pogađa stativu. Kako se bližio kraj, Azzuri sve više odugovlače, vraćaju loptu Zoffu, što podiže tenzije na prepunom Wembleyu. Uprkos negodovanju publike taktika gostiju pokazala se uspješnom. Otupila je oštrica napada Gordog Albiona, u posljednjih 15 minuta Greenwood uvodi posljednji adut – Stuarta Pearsona iz Manchester Uniteda.

Bolja igra domaćina nagrađena je u 80. minuti kada je Trevor Brooking, legenda West Hama, iskoristio asistenciju Keegana i drugi put savladao Zoffa za konačnih 2:0. No, pobjeda 2:0 bila je pirova za Englesku, bolje rečeno bio je to poraz koji su Azzuri proslavili kao trijumf. Ostalo im je samo da 17 dana kasnije – 3. decembra 1977. godine – makar minimalno pobijede Luksemburg. Ovu šansu Italijani nisu propustili i pobjedom u posljednjoj utakmici (3:0) osigurali su plasman u Argentinu. Za Engleze je to bio nastavak frustrirajućih ’70-ih, decenije u kojoj se nisu kvalifikovali niti na jedno veliko takmičenje, ako se izuzme Mundijal u Meksiku 1970. na koji su plasman osigurali direktno, kao svjetski prvaci 1966.

Engleska – Italija 2:0

London, 16. novembar 1977. Stadion Wembley. Gledalaca: 92.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Karoly Palotai (Mađarska). Žuti kartoni: Keegan (Engleska), Benetti i Gentile (Italija).
Strijelci: 1:0 Keegan (11), 2:0 Brooking (80).

ENGLESKA: Clemence, P. Neal, Cherry, Wilkins, Watson, Hughes, Keegan (Francis), Coppell, Latchford (Pearson), Brooking, P. Barnes. Selektor: Ron Greenwood.

ITALIJA: Zoff, Tardelli, Gentile, Benetti, Mozzini, Facchetti (Cuccereddu), Causio, Zaccarelli, Graziani (Sala), Antognoni, Bettega. Selektor: Enzo Bearzot.

engleskaevropsko prvenstvo 2020italija
KOMENTARI

KOMENTARI