Sport Centar

Sunce tuđeg neba ipak ih grije: Kada bi svi rođeni u BiH nastupali za nas, bili bismo velesila

Sjajne igre rukometne reprezentacije Hrvatske na Evropskom prvenstvu s velikom pažnjom i oduševljenjem se prate i u Bosni i Hercegovini, posebno u zapadnom dijelu Hercegovine jer u sastavu Hrvatske igra čak sedam rukometaša koji su rođeni tamo.

Sunce tuđeg neba ipak ih grije: Kada bi svi rođeni u BiH nastupali za nas, bili bismo velesila

Sjajne igre rukometne reprezentacije Hrvatske na Evropskom prvenstvu s velikom pažnjom i oduševljenjem se prate i u Bosni i Hercegovini, posebno u zapadnom dijelu Hercegovine jer u sastavu Hrvatske igra čak sedam rukometaša koji su rođeni tamo.

I nama koji nismo iz zapadne Hercegovine draga je susjedna reprezentacija, ne samo zbog toga što su nam komšije već zato što smo do jučer pola njihove reprezentacije gledali na našim terenima.

Srebrna reprezentacija sa Eura u svojoj ekipi ima čak sedam Hercegovaca, Igor Karačić i Marino Marić su iz Mostara, Marin Šego iz Međugorja, a Željko Musa, Matej Hrstić, David Mandić i Josip Šarac iz Ljubuškog.

Kada bi njima dodali Hercegovce koji nastupaju za BiH, Igorovog brata Ivana Karačića, Nikolu Prcea (Čapljina), Josipa Perića, Marina Vegara i Mirka Hercega (Ljubuški) jasno je da bi sama Hercegovina bila svjetska rukometna velesila. Pa da im još priključimo i Bosance, u našoj državi bi se slavile svjetske, evropske i olimpijske medalje vjerovatno na svakom odigranom takmičenju.

Uz ovo ide i jedan poseban fenomen, a to je Izviđač iz Ljubuškog, četiri igrača Hrvatske, Šarac, Mandić, Hrstić i Musa su djeca Izviđača, te tri Bosne i Hercegovine, Perić, Vegar i Herceg, a u njemu je branio i Šego. Ako još dodamo da su kroz Izviđač svoj put prema visinama napravili braća Benjamin i Senjamin Burić, Mirsad Terzić, Dejan Malinović i Nikola Prce, ovaj klub se definitivno može smatrati svojevrsnim čudom.

Slično kao u rukometu, tako je i u fudbalu, košarci, gdje reprezentacije Srbije, Hrvatske, pa i Slovenije, Turske imaju igrače iz naše države.

Jusuf Nurkić je nedavno na svom Facebooku podijelio svoje mišljenje o tome kako čak četiri odlična igrača zajedno s njim nastupaju u najjačoj košarkaškoj, NBA ligi, ali niti jedan od njih ne igra za BiH.

Dragan Bender iz Čapljine je u Milwaukee Bucksu, prethodno je igrao za Phoenix Suns, Cedi Osman je nekada bio pionir sarajevske Bosne, danas je u Cleveland Cavaliersima, a nastupa za Tursku.

Ivica Zubac (LA Clippers) i Bojan Bogdanović (Utah) su iz Mostara, igraju za Hrvatsku. Bogdanović je ljetos potpisao ugovor vrijedan 73 miliona dolara i postao najplaćeniji hrvatski košarkaš svih vremena.

Da i ne spominjemo one koji nastupaju u Evropi, rođeni su u BiH, a ne igraju za nju. A tek da ne spominjemo one koji su bar porijeklom iz naše države, takvih je na hiljade.

U fudbalu je slično, Dejan Lovren (Hrvatska) je iz Kaknja, Luka Jović (Srbija) iz Bijeljine, da ne nabrajamo ostale kojih također ima mnogo.

No, šta to sve znači nama u BiH, koji se medaljama u najjačim ekipnim sportovima čak niti ne nadamo, jer znamo da ih ne možemo ni slučajno osvojiti.

Svaki sport ima specifično pravilo. U rukometu je dozvoljeno da čak i seniori promjene državu za koju nastupaju, ali moraju čekati da prođe dvije godine od odluke da nastupaju za neku drugu selekciju.

U fudbalu se sportsko državljanstvo može mijenjati dok igrač ne nastupi u seniorskoj konkurenciji, tada više ne može. U košarci se mora dobiti saglasnost i FIBA-e i države iz koje se „uzima“ igrač, a i proći određeni period.

Ni ostali sportovi nisu izuzetak, i tamo ćemo naći gomilu onih koji su iz naše države, a ne nastupaju za nju.

Razlozi zašto veliki broj sportista bira svoje „matične“ države nije naravno samo nacionalna pripadnost već je vjerovatno presudno to što im Bosna i Hercegovina ništa ne nudi.

Evo, trenutno je najveći teniski talenat u Srbiji Hamad Međedović, Bošnjak iz Novog Pazara. Dečko ima 17 godina i predviđaju mu da će biti nasljednik Novaka Đokovića.

Zašto ne igra za našu reprezentaciju. Pa zato što u Srbiji ima vrhunske uslove za rad, trenutno je u akademiji Janka Tipsarevića u Beogradu, tretiraju ga kao dragulj. Da možda dođe u Sarajevo pa baca grah hoće li imati gdje trenirati. Nije budala.

Proći će još godine, pa i decenije, dok se u našoj državi prvo steknu uslovi da mladi sportisti imaju maksimalne uslove za razvoj, a onda će vremenom izblijediti i nacionalni porivi pa će dječaci i djevojčice od malih nogu igrati za selekciju države u kojoj su rođeni i jednostavno se naviknuti da je to nešto potpuno normalno.

To će vjerovotno doživjeti samo najmlađi čitaoci ovog teksta, ali dogodit će se nekad. Moralo bi.

bojan bogdanovichamad medjedovicigor karacicivica zubacmarin segomarino maricmatej hrsticzeljko musa
KOMENTARI

KOMENTARI

UDARNA BRIGADA
Gost

…ovo gori sve nabrojano se more izključivo samo kao “šteta” kvalifikovat, a NIKAKO kao “žal”…postanimo i budemo prvo dostojanstveni prema sebi kao ljudskom biću,naciji itd. neponižavajućise kroz ovake slučajeve, il zamarjućise VOZOVIMA KOJI SU VEĆ PROŠLI!!
Realnije je da se posvetimo svi zajedno izpravki ovaki i svi drugi problema koji su već tolko dugo na teretu nama kao NACIJI i našoj Bosni i Hercegovini…
“PREDACI NAŠI PADOŠE DAVNO,
IME TI BOSNO POSTADE SLAVNO” !!!!!!

⚜BOSNA❤

wpDiscuz