Sport Centar

Rukometni Zmajevi su samo incident u kaljuži države koja sport smatra bezvrijednim

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izgubila je prve dvije utakmice na Evropskom prvenstvu, od Portugala i Norveške. To je bilo i očekivano, a ono što nas čini ponosnim jeste da su na terenu izgledali kao selekcija koja ima glavu i rep i koja je potpuno zasluženo stigla na smotru najboljih evropskih selekcija.

Rukometni Zmajevi su samo incident u kaljuži države koja sport smatra bezvrijednim

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izgubila je prve dvije utakmice na Evropskom prvenstvu, od Portugala i Norveške. To je bilo i očekivano, a ono što nas čini ponosnim jeste da su na terenu izgledali kao selekcija koja ima glavu i rep i koja je potpuno zasluženo stigla na smotru najboljih evropskih selekcija.

Ono u čemu su sigurno prvi jeste činjenica da su reprezentacija u koju je ubjedljivo najmanje uloženo i tu nam ne mogu parirati ni Burundi iliti naprimjer Zelenortska Ostrva, odnosno bilo koja država na svijetu.

Prije odlaska na Euru čitali smo kako se zahvaljujemo na sadaci koju nam je dao Hrvatski rukometni savez pa nam platio učešće na pripremnom turniru. Nekakav novac od nekakve institucije su dobili, al’ nije im isplaćen već će biti nekad.

U raspadnutom Savezu gdje se već godinama ne zna ni ko pije ni ko plaća, rukometaši su bili bukvalno prepušteni sami sebi i sve ovo što su učinili, a učinili su više nego bilo koja nacionalna selekcija (plasman na Svjetsko i Evropsko prvenstvo), ustvari je samo incident, potpuna nelogičnost. Kao da su recimo neka raja se skupila i odlučila “E hajmo sad na Euro”, i onda sami, bodreći jedni druge, bez ikakve podrške, to i naprave.

Da se razumijemo, nije Rukometni savez kriv, jer naša nakaradna politika samo je preslikana u državne sportske saveze. Kao što nam je država potpuno nefunkcionalna, tako su i savezi, jer su organizirani po istom principu. Tri nekakva tabora, svi se pitaju, a niko ne obavezuje, ispunjena raznoraznim likovima koji obično puno veze sa sportom nemaju.

Apsurdnost naše svakodnevnice jeste da recimo možemo ovako iskazati. Da se pojavi neki sponzor i kaže – spremni smo uložiti milijardu eura u vaš Savez i reprezentaciju, to će ići na glasanje i onda neka trećina može reći „Mi na to ne pristajemo“. Zašto. Zato. Ne pristajemo. Ne moraju ni objašnjavati, samo ne pristanu.

I kako očekivati da u takvoj budalastoj organizaciji može biti nekog napretka, osim ovog incidentnog, kada se sportisti i njihovi treneri izdignu iz tog mulja, stisnu zube i naprave neki dobar rezultat.

Možda samo Nogometni savez BiH ima neke predispozicije za uspjeh, jer tamo je toliko novca da se članovi ova tri tora sasvim dobro mogu „namiriti“. UEFA nagrađuje za plasman na Euro sa 9,25 miliona eura, konstantno pomažu raznim projektima, novcem, izgradnjom terena.

Zato i imamo situaciju da naša fudbalska vlada jednoglasno donosi odluke, recimo prvo da izabere selektora, pa onda jednoglasno da istog tog smijeni. Jednoglasno. Na tom bi im pozavidio i drug Tito, jer ni kod njega nije sve bilo jednoglasno. Razlog je jednostavan, sa toliko novca lako je zadovoljiti sve tri aždaje, svakom po nešto, tebi selektor mlade, tebi kadetske, tebi ovaj teren, tebi onaj projekat, tebi sudije, tebi komisije, i svi ponešto dobiju, i svi su jednoglasni.

S ostalim sportovima, gdje je puno puno manje novca, i od evropskih saveza, ali i od sponzora, možemo gledati samo sramoćenje i realnost u kojoj najuspješnija nacionalna selekcija države nema novca da obavi pripreme za Euro.

Sve bi se, naravno, moglo riješiti vrlo lako i efikasno, dovoljno je samo prepisati na koji način se finansiraju Savezi kod država u regionu, da ne govorimo o onim još razvijenijim. Da se u zakon uvede da svaki budžet, od državnog, preko federacije i RS, pa do jantona, mora odvajati toliko i toliko procenata za sport. Pa onda sve to lijepo raspodijeliti onome ko najviše zaslužuje.

Kada uzmete pregled bilo kojeg spiska pomoći možete samo plakati ili smijati se, tu ima svega, a jedini kriterij je valjda ko je kolko dobar s nekim ministrom koji trenutno odlučuje.

Društveno odgovornih osoba, koje moraju biti osovina svake vlasti, ima toliko da se mogu na prste prebrojati. Državni i entiteski ministri krčme novac koji nisu zaradili, i opet ga krčme onako kako ne treba. Situacija u kojoj jedna selekcija kakva je rukometna nema osnovne uslove znak je da ta država jednostavno besprizorna. Takve stvari se ne smiju čak ni moći dogoditi.

Da postoji i minimum sistema i brige za sportom, koji je puno veći ambasador nego sve karikature koje nam vladaju, ne bi pričali ni o stvarima kao što je to da li neko želi ili ne želi da igra za BiH.

Ma, da je naš sport organiziran kako treba, niko ne bi bježao, ma kako se zvao i koje nacije bio. Pitajte reprezentativce Francuske u bilo kojem sportu što li ne igraju za države iz kojih vuku korijene, 80 posto ih nisu francuskog porijekla.

Ljudi su jednostavno u super organiziranom sistemu u kojem se njihov kvalitet može maksimalno iskazati. Biti dio takvog sistema prerasta bilo kakav patriotizam, koji je ovdje dodatno potrošen i iskorišten samo za buđenje najnižih strasti.

Rukometnim Zmajevima naklon do poda, ponosni smo na njih i znamo koliko su prepušteni sami sebi. Ako ništa, bar mi, obični ljudi, cijenimo svaki njihov napor i još nam je veći i draži jer znamo da iza njega ne stoji nikakav interes već samo ljubav.

evropsko prvenstvo u rukometu
KOMENTARI

KOMENTARI

Obavijesti me o
avatar
Trebevic
Gost

Bravo Zlaja majstore
To je to

East side
Gost

Kako očekivati da sport razumiju ljudi koji nikada nisu u djetinjstvu sa rajom poigrali fudbala na ulici na male i koji su minderaši i spletkaroši od kada su iz matere izašli. Gnjide najveće zbog kojih nam ode sve normalno iz države a ostadoše poltroni i ulizice. Nema nade sa ovakvim za sport u ovoj državi.

wpDiscuz