Sport Centar

Priča o bh. klupskom rukometu: Kako smo nekad bili sila

Već je postalo pomalo monotono ponavljati priče o propasti bh. sporta kroz podsjećanje na "dane ponosa i slave" ili "mraka i jednoumlja", zavisno od toga ko i iz kojeg ideološkog ugla ocjenjuje prošlost.

Priča o bh. klupskom rukometu: Kako smo nekad bili sila
FOTO: Ekipa Vitexa koja je zauzela senzacionalno četvrto mjesto

Već je postalo pomalo monotono ponavljati priče o propasti bh. sporta kroz podsjećanje na “dane ponosa i slave” ili “mraka i jednoumlja”, zavisno od toga ko i iz kojeg ideološkog ugla ocjenjuje prošlost.

Izuzetak nije ni rukomet čak i ako ovaj sport, barem kada je riječ o bh. klupskoj sceni, ima nekoliko rezultata koji su “misaona imenica” za fudbalske, košarkaške, odbojkaške i druge “loptačke” kolektive…

Međutim, već pomalo zaboravljeni plasmani Izviđača (2005) i Bosne (2007) u polufinale Kupa pobjednika kupova ne mogu sakriti činjenicu da bh. rukomet zaostaje ne samo za Evropom nego i zemljama nastalim raspadom bivše zajedničke države.

Po jedan reprezentativni plasman na Svjetsko i Evropsko prvenstvo premalo je za zemlju koja je nekad, u jugoslovenskim okvirima, bila ubjedljivo najjača. A ništa ne ilustruje nekadašnju snagu bh. klupskog rukometa kao ono što se dešavalo u Prvenstvu Jugoslavije u sezoni 1974-75.

Na kraju te sezone Borac je osvojio titulu, Željezničar bio vicešampion, Vitex iz Visokog zauzeo četvrto, a Krivaja iz Zavidovića šesto mjesto! Dobro ste pročitali, BiH je imala šampiona i vicešampiona (drugu sezonu uzastopno!), četiri tima u “top 6” gdje su jedini “uljezi” bili bivši evropski prvak Partizan iz Bjelovara na trećem i Dubočica iz Leskovca na petom mjestu.

Među 14 timova u toj prvoligaškoj sezoni, BiH je imala i petog predstavnika – sarajevsku Bosnu koja je osvojila 13. mjesto i morala napustiti društvo najboljih. “Poređenja sa današnjim vaktom” radi” – dojučerašnji evropski prvak Vardar je prije 46 godina igrao Drugu ligu, gdje će mu se, plasmanom na posljednje 14. mjesto, pridružiti još jedan budući dvostruki osvajač evropske krune – RK Zagreb.

Stara poslovica kaže “Ko bi dole, sad je gore” (i obratno) pa ljubiteljima rukometa ostaje da se podsjete sezone koja je ušla u historiju bh. rukometa, kada su se Borac i Željezničar do posljednjeg kola “tukli” za titulu jugoslovenskog prvaka.

Sezona je otvorena 24. augusta 1974. godine, a već u prvom kolu u banjalučkom Boriku odigran je veliki derbi. Borac i Željezničar su u dramatičnm susretu podijelili bodove odigravši 18:18, što je bila najava njihove mrtve trke do kraja šampionata.

Zdravko Rađenović i Nebojša Popović postigli su po sedam golova za Borac, dok je na suprotnoj strani briljirao Memnum Idžaković sa devet pogodaka. Borac je imao veliku šansu za pobjedu, ali je Željin golman Mirko Zagorac u posljednjim sekundama odbranio sedmerac Popoviću.

Pored Borca i Željezničara, od početka su blizu vrhu tabele bila još dva kluba. Dok je visok plasman branioca vicešampionske titule – ekipe Krivaje – bio očekivan – pravo iznenađenje bili su odlični nastupi Vitexa sve dok do izražaja nije došao nedostatak dvorane u Visokom.

Naime, propisima su još bili dozvoljeni nastupi na “otvorenom”, ali uz obavezu da se posljednja četiri kola jesenjeg dijela i prva četiri kola proljetne polusezone moraju igrati u dvorani. To je značilo da je Vitex morao četiri domaće utakmice odigrati van Visokog.

Pamti se nevjerovatna pobjeda Vitexa nad Crvenom Zvezdom 12. oktobra 1974. Po kišnom vremenu, Beograđani, koje je predvodio proslavljeni jugoslovenski reprezentativac Branislav Pokrajac, proveli su se kao bosi po trnju na prepunom Gradskom stadionu u Visokom. Semafor je na kraju pokazao skoro nestvaran rezultat: Vitex – Crvena Zvezda 23:4, poluvrijeme 12:1!

Utakmica koju Visoko pamti, Vitex – Crvena zvezda

Željezničar je sa 20 bodova okončao prvu polusezonu na liderskoj poziciji ispred Borca i bjelovarskog Partizana koji su osvojili po 19 bodova. “Plavi” su imali sve u svojim rukama, prvo mjesto i dobar raspored, ali će se dva prva kola proljetnog dijela pokazati kobnim za Sarajlije.

Najprije je u derbiju 14. kola i cijelog prvenstva u prepunoj maloj Skenderiji 22. marta 1975. godine Borac pobijedio Želju 19:18 i izbio na prvo mjesto. Željezničar je vodio većim dijelom derbija, a sredinom drugog poluvremena prednost domaćina bila je tri gola (16:13).

Tada je Željina kompozicija krenula nizbrdo, u ključnim trenucima je čak i najbolji i najefikasniji igrač Idžaković (9 golova u derbiju) promašio sedmerac. Borac je povezao svoje redove i preko Dobrivoja Seleca (5 golova) i Milorada Karalića (8 golova) prešao u vodstvo (17:18).

U posljednjoj minuti Zoran Glasović je savladao Abasa Arslanagića i izjednačio na 18:18, i baš kada se činilo da će bh. derbi biti okončan identičnim rezultatom kao prvi susret u Banjoj Luci, desio se trenutak odluke. Tri sekunde prije kraja sijevnula je ljevica Dobrivoja Seleca i lopta se zakoprcala u mreži iza Adnana Dizdara. Kraj, velika pobjeda Borca u Skenderiji (18:19).

To nije sve, igrači Željezničara su već u narednom kolu napravili novi kiks: Zbog nedostatka dvorane u Visokom rukometaši Vitexa morali su Željezničaru biti domaćini u Skenderiji. Uz podršku brojnih navijača iz Visokog rukometaši Vitexa su šokirali četu Miše Bašića i otkinuli joj bod odigravši neriješeno 23:23.

Borac je igrao na dva fronta što je dosta “trošilo” četu Pere Janjića koja je ostvarila plasman u finale Kupa šampiona. No, toliko željena evropska titula izmakla je Banjalučanima 13. aprila 1975. godine. U finalu u Westfallen hali u Dortmundu Borac je poražen od istočnonjemačkog ASK Vorwaertsa iz Frankfurta na Odri (17:19).

U domaćem prvenstvu nastavljena je mrtva trka dva bh. kluba, a Željezničar će prokockati još jednu šansu za titulu. U posljednja četiri kola Borac je ušao sa bodom prednosti nad Željom, no Banjalučane su čekala dva teška gostovanja – u 23. kolu u Leskovcu protiv Dubočice i u 25. kolu u Bjelovaru kod trećeplasiranog Partizana.

Prvu prepreku Borac je uspješno prošao i pobjedom nad Dubočicom u Leskovcu (26:24) zadržao bod prednosti nakon 23. kola. Ostalo je još teže gostovanje u Bjelovaru, a rivalitet Borca i Partizana bio je takav da se pričalo kako će bivši evropski prvak dodatno “zapeti” da otme titulu Banjalučanima i pokloni je Sarajlijama.

Prethodno je trebalo da Željezničar obavi svoj dio posla i dobije sve utakmice do kraja. No, u 24. kolu, 31. maja 1975. godine, Željezničar u Ljubljani neočekivano gubi od totalnog autsajdera, skoro otpisanog Slovana sa čak pet golova razlike (24:29). Borac se istog dana u Boriku lako obračunao sa Zagrebom (34:22) i stekao tri boda prednosti. U pretposljednjem 25. kolu Borac gubi u Bjelovaru (23:26), pa Željezničar pobjedom nad Crvenkom (31:27) ponovo smanjuje zaostatak na jedan bod.

Odluka je pala u posljednjem kolu 14. juna 1975. godine: U Boriku je Borac bez mnogo problema pobijedio Metaloplastiku 25:19, mada je slavlje moglo početi već nakon prvog poluvremena (16:7). Tako su Banjalučani osvojili treću uzastopnu, a ukupno petu titulu prvaka Jugoslavije koju će naredne godine oplemeniti i naslovom evropskog prvaka.

Titulu u sezoni 1974-75 osvojili su Abas Arslanagić, Zdravko Rađenović, Rade Unčanin, Nedeljko Vujinović, Boro Golić, Mile Kekerović, Dobrivoje Selec, Zlatko Jančić, Milorad Karalić, Slobodan Vukša, Dragan Jelić, Miro Bjelić, Nebojša Popović, Đorđe Milekić i Velimir Petković, koje je s klupe predvodio Pero Janjić.

Trijumf Željezničara nad Medveščakom u Zagrebu (21:19) na kraju sezone predstavljao je pirovu pobjedu “Plavih”. Ko zna kako bi se razvijala rukometna historija na našim prostorima da je Željezničar osvojio titulu i ostvario plasman u Kup šampiona.

Veliku šansu propustili su Dizdar, Zagorac, Efendić, Pizović, Čengić, Kulenović, Rudić, Delahmetović, Pilipović, Glasović, Idžaković i Žigić, predvođeni trenerom Mišom Bašićem. Bilo kako bilo, “Plavi” će još tri godine čekati na prvu i jedinu jugoslovensku titulu.

Dok su sredinom juna 1975. u Sarajevu tugovali, u Visokom se nakon remija (27:27) sa Partizanom slavio najveći dotadašnji uspjeh Vitexa – četvrto mjesto ekipe za koju su nastupali Hodžić, Mustagrudić, Antović, Sirćo, Hurem, Kitić, Alić, Maksimović, Semić, Omerbegović, Okanović.

Bio je to labuđi pjev Vitexa jer je već naredne sezone visočki klub ispao iz lige. Razlog: Kriteriji su pooštreni, prvoligaški rukomet više nije bilo moguće igrati na otvorenom, a Visoko će tek 1986. dobiti dvoranu.

Koliko je bh. rukometni sport bio dominantan u Jugosloviji u sezoni 1974-75 potvrđuju i individualna dostignuća. Predrag Timko, legenda Krivaje, osvojio je trofej “Rukometaš 1974-75”, dok je na trećem mjestu bio Zdenko Antović iz Vitexa. Najbolje ocijenjeni igrač prvenstva bio je Memnum Idžaković (Željezničar) dok je njegov klupski drug Adnan Dizdar – najbolje ocijenjeni golman.

Nekad bilo, sad se spominjalo. Uz rijetke već spomenute pristojne rezultate, cijela historija klupskog rukometa u samostalnoj BiH ne može se porediti s onim što su u samo jednoj sezoni ostvarili Borac, Željo, Vitex i Krivaja…

rkboracrkzeljeznicarvitex visoko
KOMENTARI

KOMENTARI