Sport Centar

Posljednji ples otklonio jednu i otvorio drugu dilemu: Jesu li Jordan i Bullsi mogli postići još više?

Nedjelja navečer postala je ritual za ljubitelje sporta u SAD, ali i širom svijeta. U nedostatku utakmica u elitnim profesionalnim ligama, dokumentarni serijal “Posljednji ples” pretvorio se u obavezan sadržaj.

Posljednji ples otklonio jednu i otvorio drugu dilemu: Jesu li Jordan i Bullsi mogli postići još više?

Nedjelja navečer postala je ritual za ljubitelje sporta u SAD, ali i širom svijeta. U nedostatku utakmica u elitnim profesionalnim ligama, dokumentarni serijal “Posljednji ples” pretvorio se u obavezan sadržaj.

Svakog vikenda emitirane su po dvije od ukupno deset epizoda priče o jednoj od najdominantnijih i najpoznatijih ekipa u historiji čovječanstva, generaciji Chicago Bullsa devedesetih godina.

Naravno, centralna figura dokumentarca je Michael Jordan. Svojevrsna je ironija da u vremenu kada zapravo nema sporta ponovo postane svjetska zvijezda broj 1. Svjetla reflektora uvijek su ga tražila, pronalaze “Aira” čak i u ovom neobičnom trenutku civilizacije, kada je pandemija stavila tačku i na pomisao nekog blještavog sportskog spektakla.

Jordan je tako planeti u 50 minuta, koliko bi trajala otprilike jedna epizoda, pomogao da barem nakratko zaboravi na muku koja nas je snašla. Zauzvrat, “Posljednji ples” je pomogao njemu.

Vrijeme je učinilo da se njegova ostavština omalovažava. Godine su nagrizale mit o najvećem svih vremena, čovjeku koji je u dva navrata vodio Bullse do tri uzastopne titule NBA prvaka.

U trenutku kada je osvojio šesti trofej prvaka i povukao se u penziju, niko nije imao dilemu da je najbolji kojeg je košarka vidjela. Bolji od Russella, Abdul-Jabbara, Chamberlainea,… Međutim, kako to već ide, nove generacije su pronašle svoje heroje i narativ o Jordanu polako je počeo kliziti u rikverc.

“Posljednji ples” nas je sada podsjetio, a mlađe educirao. On je, ipak, najveći. Ta dilema sada više definitivno nije na stolu, iako će se uvijek pronaći pokoji hejter poput Channinga Fryea (o njemu kasnije). Ankete su posljednjih sedmica ubjedljivo na strani Jordana, s više od 70 posto glasova u većini ispitivanja među strukom i fanovima.

Nije to samo stvar statistike, ali možemo i o tome pričati ukoliko želite Michaela Jordana porediti, recimo, s pokojnim Kobejem Bryantom ili LeBronom Jamesom.

Kobe je i sam u seriji ustvrdio da je “Air” bio njegov apsolutni uzor, a kasnije i mentor koji ga je savjetovao. Superstar Lakersa, prema vlastitom priznanju, upravo uz Jordanove instrukcije usavršio je čuveni fadeaway i još neke finese u vlastitoj igri.

Lider Bullsa nije imao ni blizu tako “kvalitetnog” savjetodavca, pa opet je u manje NBA sezona osvojio više titula (6-5). Pritom ne treba zanemariti ni činjenicu da je Jordan bio neupitni vođa Chicaga u svim sezonama provedenim pod logom ljutitog bika, dok je u prvim Bryantovim titulama prva violina Lakersa zapravo bio Shaquille O’Neal.

LeBron? Igrač koji se po raznovrsnosti napadačkog arsenala i predanosti u odbrani najviše približio Jordanu. Ali, ne samo da je osvojio manje titula (tri), već je gubio finala od Dallasa i Golden Statea u okolnostima kakve Air Mike jednostavno ne bi dopustio.

Jer, upravo u “Posljednjem plesu” smo mogli vidjeti zašto je Jordan bio više od moćnog košarkaša zastrašujućih mogućnosti.

Channing Frye, bivši krilni centar nekoliko NBA ekipa, ustvrdio je nedavno kako je Jordan, za razliku od njegovog nekadašnjeg saigrača Jamesa, bio sebičnjaković koji je gledao samo kako da nabilda vlastite brojke i postigne što više koševa. Pogrešno.

U serijalu vidimo kako je Jordan zapravo psiholog koji od svakog saigrača izvlači maksimum na drugačiji način. Scotta Burrella je, recimo, maltretirao do srži, ali i od njega zauzvrat dobio neke sjajne partije kakve se ne bi očekivale od igrača koji je sedmi ili osmi u timskoj hijerarhiji.

S Dennisom Rodmanom bila je potpuno drugačija priča. Malo je reći da mu je gledao kroz prste kada bi se “Rodzilla” (kako ga je odmilja zvao Jordan) iskradao usred važnih play-off serija kako bi otišao u lasvegaški provod ili na borbe kečera. Čak mu je Michael pružao podršku. Rodman mu se uredno revanširao izdanjima poput onog u četvrtoj utakmici finala protiv Utah Jazza (14 skokova u trijumfu Bullsa, 86:82).

Jordan je, zatim, imao brojnih problema u privatnom životu. I to ne samo onih koji se tiču ubistva njegovog oca u godini tokom koje se privremeno povukao iz košarke (1993.), proganjali su ga brojni drugi demoni.

Za početak, tu je njegova ovisnost o kockanju (o susretu sa njim u kockarnici svojevremeno je pisao i Dario Džamonja). Koliko god se u “Posljednjem plesu” pokušavao opravdati da to nije bilo ništa strašno i da je u svakom trenutku mogao prekinuti (klasično relativiziranje jednog ovisnika), malo je onih koji su zaista povjerovali.

Čak se može reći da je režiser Jason Hehir u dokumentarcu pokušao dati što neutralniji ugao, više se fokusirajući na pritisak koji je Jordan trpio od strane medija zbog vlastitog poroka.

Bio je izložen i brojnim kritikama nakon objave knjige “Jordan Rules” u kojima su opisane brutalne metode kojima se koristio kako bi saigrače motivisao da igraju što bolje. Sve to je trpio, a opet nekako uspjevao biti veličanstven kad istrči na parket kao da ono što se dešava izvan košarke nema nikakve veze sa njim.

Sam sebe je motivisao ponekad i na najčudnije načine (izmislio izjavu LaBradforda Smitha kako bi protiv njegove ekipe zatim odigrao briljantnu partiju), tražeći neprijatelje u svakoj činjenici koja njemu nije bila naklonjena (MVP trofeje Barkleya i Malonea naveo je kao faktore koji su ga “napalili” u finalnim serijama protiv Sunsa i Jazza).

Da, tako izgleda apsolutni takmičar, “junkie” navučen na nadmetanje do same jezgre vlastitog postojanja. To je potvrdio i kad je kao prvi 40-godišnjak na jednoj NBA utakmici postigao 43 poena (kao član Washington Wizardsa, dio njegovog života koji se u seriji ipak ne pominje).

No, ako je “Posljednji ples” otklonio jednu dilemu, onu o najvećem u historiji, probudio je nekoliko drugih. Da li su Bullsi iz devedesetih zaista najbolja ekipa svih vremena? Diskutabilno. Koliko god neki košarkaški fanovi padali u nesvijest kada bi se diktirale te famozne postave Chicaga, oni koji bi se budili u tri ujutro da gledaju na OBN-u prenose njihovih utakmica bili su svjesni da Bikovi imaju jako tanku klupu.

Scottie Pippen je zasigurno jedna od najboljih “drugih opcija” ikada, savršeni Robin nedodirljivom Batmanu, kao što su Toni Kukoč, John Paxson i Steve Kerr također neosporno imali svoje kvalitete. Phil Jackson je fenomenalan trener. Ali, ako gledamo kompletan roster, daleko je Chicago devedesetih od idealnog tima, s marginalcima poput Kinga, McCraya, Buechlera, Wenningtona, Browna, Cudda,…

I upravo je to dodatni bonus Jordanovoj karijeri. Jer čak je i od tih epizodista često stvarao junake, pronalazio ih na otvorenom šutu nakon što bi prethodno navlačio po dva čuvara na sebe. Ako su Bullsi zaista najbolji tim u historiji, onda je to kreacija Michaela Jordana, prije svega.

Tu dolazimo do ključnog pitanja. Jesu li mogli osvojiti više trofeja? U one dvije godine kada je Jordan odlutao u bejzbol? Ili odigrati još jednu sezonu u istom sastavu nakon šeste titule?

Ali gazda Jerry Reinsdorf (vjerovatno najveći škrtac koji je sjedio na čelu jednog takvog “high-caliber” tima) i generalni menadžer Jerry Krause (bespotrebno etiketiran negativcem u serijalu) najavili su još ranije da će 1998. godine, nakon “posljednjeg plesa”, krenuti u svojevrstan redizajn Bullsa.

“Zaista vjerujem da bismo osvojili sedmu titulu. Možda i ne bismo, ali čovječe, da smo barem pokušali, ne mogu prihvatiti bilo koje opravdanje. Jednostavno ne mogu prihvatiti”, kazao je Jordan u završnim sekvencama serijala.

Dilema je ostala da lebdi u zraku nakon što je zatamnjen ekran u “Posljednjem plesu”. Sedma titula? Nikad nećemo saznati…

Barem smo jedno utvrdili.

Niko prije i poslije nije toliko učinio za košarku. Zato Jordan jeste najveći.

chicago bullsmichael jordanposljednji plesscottie pippen
KOMENTARI

KOMENTARI

Šta bi s Bullsima poslije Michaela
Gost
Šta bi s Bullsima poslije Michaela

Odlična serija, posebno za mlađu raju… Jordan i Bullsi devedesetih su zaista bili nešto posebno.

Nijaz Avdibegovic
Gost

Rijetko gledam kosarku u sadasnje vrijeme ali tada sam s nestrpljenjem cekao svaku utakmicu. Sve nakon toga nije to to. Tesko je objasniti djeci to iscekivanje i tu euforiju, na nakon toga ne biti u stanju zaspati jer je uveliko sve to ispunjeno i vise kao neka bajka…

wpDiscuz