Sport Centar

Od očaja do euforije i nazad: Nije smak svijeta, ali Zmajeve sada čeka teška staza

Trebali smo ih zgaziti. Razbiti još u prvom poluvremenu sa 3:0. Uzeti bodove koji su nam se nudili. Trebali smo. Ali nismo.

Od očaja do euforije i nazad: Nije smak svijeta, ali Zmajeve sada čeka teška staza

Trebali smo ih zgaziti. Razbiti još u prvom poluvremenu sa 3:0. Uzeti bodove koji su nam se nudili. Trebali smo. Ali nismo.

Ponovo smo prozujali tim kratkim puteljkom od euforije do očaja. Klasika. Mogli bismo ponovo sve pripisati sudbini ili lakonski kostatovati – to je fudbal.

No, iskustvo nas uči da je nogometna reprezentacija BiH šanse za plasman na velika takmičenja, kao po pravilu, trošila u utakmicama u kojima je nosila etiketu favorita. I upravo se taj isti jezivi strah javio kada je kazahstanski vezista Baktiyor Zainudtinov u petoj minuti nadoknade iz slobodnog udarca pogodio donji kut gola Zmajeva.

Here we go again. Promptno su se u glavi upalile one slike kikseva protiv drugih nogometnih patuljaka – ili blaže govoreći selekcija sa slabijim rejtingom – iz nekih prošlih kvalifikacija. Od Kipra do Armenije. Proberite.

Suviše često se vrtio taj scenario da bismo na koncu sve podvukli pod konstataciju da je, eto, fudbal jednostavno takav.

Konačno bismo, valjda, trebali nešto naučiti iz tih lekcija na kojima uporno padamo umjesto što tek tako utjehu pronalazimo u relativiziranju i floskulama o sportskoj nepravdi.

A mnogo toga se može naučiti upravo na primjeru sinoćnjeg meča kvalifikacija za Mundijal u Zenici. U kojem smo ponudili dva različita izdanja u dva poluvremena.

U prvih 45 minuta smo igrali upravo onako kako treba protiv nominalnog autsajdera. Stjerali smo Kazahstan u mišiju rupu, u startu osujetili plan protivnika da visokim presingom dođe do šanse ili ugrozi građenje naših napada. Stvarali smo prilike. Bezbroj prilika, mitraljez se nije hladio. Ali u toj baražnoj vatri izostao je ključni element – preciznost. Tokom utakmice smo 24 puta šutirali prema golu gostiju, ali samo pet u okvir.

Veliki broj šansi ne znači ništa ako ne postignete gol. Još i možete biti kažnjeni. Kao što i jesmo. Prekid, korner, evidentna bolna tačka ekipe selektora Ivayla Peteva koju su Kazahstanci iskoristili na pravi način i poveli u 52. minuti.

Od tog trenutka potpuno se izgubila igra iz prvog poluvremena, a imala je glavu i rep, sve neophodne sastojke. Lopta se stihijski ubacivala u šesnaesterac hermetički zatvorenog Kazahstana, dok nismo dovoljno brzo odgovarali na poklonjene lopte u sredini terena, kada smo i imali nekog prostora organizovati pristojnije akcije.

Sreća je pa smo ipak igrali protiv nedoraslog rivala, koji je pukao pod pritiskom. Izjednačujemo udarcem Miralema Pjanića s bijele tačke, a eksplozija emocija je uslijedila pet minuta prije kraja regularnog toka meča, kada Luka Menalo, nesvojstveno sebi, glavom zabija iz kornera koji je izveo novi nogometaš Besiktasa.

Kakva radost na Bilinom polju. Koliko nam je samo to nedostajalo. Naša reprezentacija pobjeđuje.

I onda pravimo novu grešku. Fatalnu, ispostavit će se. U potpunosti se povlačimo, bez ikakve zdrave logike. Uloge se zamjenjuju, iako znamo da smo i dalje bolji tim na terenu. Kazahstan se momentalno pretvara u Barcelonu, kreće opsada. Koja na koncu rezultira gore opisanim golom fudbalera moskovskog CSKA za definitivnih 2:2.

Imamo li pravo nešto zamjeriti igračima? Možete li se ljutiti na Edina Džeku zbog onih promašaja pred golom Kazahstanaca, onog istog Dijamanta čiji trenutak inspiracije je donio vodstvo protiv Francuske? Koji nam je, uostalom, donio toliko radosti? Ili neko misli da je Ibrahim Šehić sretan što je primio onakve golove? Koji je toliko puta bravuroznim intervencijama doprinosio dobrim rezultatima Zmajeva u prošlosti?

Reprezentativci BiH su se borili kao lavovi, od prve minute bila je jasna njihova želja da rastrgaju protivnika, donesu nam radost. Nije se desilo jer nisu bili racionalniji. I tu su pogriješili svi, od selektora do igrača. Izgubili su strpljenje koje su imali u prvom poluvremenu, na koncu ih je nervoza koštala i kada su u finišu trebali sačuvati minimalnu prednost.

Remijem u Zenici protiv najlošije ekipe u kvalifikacijskoj grupi D skrenuli smo s autoputa na mnogo težu stazu. Sada ni bod iz Strazbura više nije toliko velik. Mogućnost da se nađemo barem u baražu je umanjena, a do te kobne 95. minute na Bilinom polju bila je itekako opipljiva.

No, daleko od toga da je cijela stvar propala. Prvaci smo u proglašavanju smaka svijeta, ali dovoljno je da shvatite kako smo zapravo odigrali tek polovinu svojih utakmica u kvalifikacijama za Katar, a da se pritom nalazimo u grupi u kojoj svako svakome može otkinuti bod(ove). Ili kao što već konstatuje Pjanić:

“Oktobar mjesec će nam biti vrlo važan i moramo vratit izgubljena dva boda od večeras. Sve je još moguće u našoj grupi”.

Naravno da je moguće. Pogotovo ako se prestanemo bojati da nekad budemo i favoriti.

bilino poljeedin dzekoibrahim sehicivaylo petevkazahstankvalifikacije za sp u kataru
KOMENTARI

KOMENTARI